​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Pet u žanru: post punk

Ovaj izbor odnosi se na prvi val žanra s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Revival iz nultih doći će na red neki drugi put.


Pere Ubu - Modern Dance (Mercury, 1978.)

Malo koja pjesma predstavlja preciznije pismo namjere nekog benda i njihovog debitantskog albuma od "Nonalignment Pact" Pere Ubu. Nošena bizarnim, a opet izrazito pamtljivim vokalom Davida Thomasa koji zvuči kao Captain Beefheart ako bi se dotični prije snimanja nadisao par balona helija, i glazbom koja predstavlja industrijsku dekonstrukciju klasičnog rock and rolla, pjesma pred slušatelja stavlja jednostavan izbor: trenutna ljubav ili gašenje nakon 30 sekundi. Sve što slijedi - naslovna pjesma, "Laughing“, "Chinese Radiation", "Real World", "Humor me" - samo potvrđuje taj dojam. Vjerni tvorničkom okružju Clevelanda, Pere Ubu su klišeje glazbe uz koju su odrasli pretvorili u kolaž naizmjence mehaniziranog i opuštenog spoja apstrakcije i pop forme čime su utrli put za sve ono što će postati underground i eksperimentalni rock idućih desetljeća.


Magazine - Real Life (Virgin, 1978.)

Nastali nakon odlaska Howarda Devota iz Buzzcocksa, Magazine su ostvarili kratkotrajnu, ali utjecajnu karijeru. Njihov debi "Real Life" predstavlja sponu između art rocka ranih sedamdesetih i alternativnog rocka osamdesetih. Melodične bas linije Barryja Adamsona i široki gitarski stil Johna McGeocha ostavili su traga na generacijama popularnih glazbenika poput Johnnyja Marra, The Edgea ili Jonnyja Greenwooda, premda Magazine sami nikad nisu doživjeli značajniji komercijalni uspjeh. Devotov ekspresivni vokalni stil i klavijature Davea Formule zvuče kao inačica Roxy Music za Thatcherovsko doba i time odaju dojam razigrane, ali pomalo rezignirane, sive verzije glam rocka. Pjesme poput "Definitive Gaze", "The Light Pours Out Of Me" ili "Shot By Both Sides" spadaju u sam vrh ranog post punka, podjednako dobro utjelovljujući nervoznu energiju punka i nelagodu desetljeća koje je uslijedilo.


PiL – Metal Box (Virgin, 1979.)

"Metal box" je album na kojem je John Lydon definitivno ubio Johnnyja Rottena. Vođen razdvojenim, dislociranim pristupom pjesmama, on predstavlja jedno od najneurednijih remek-djela uopće. Svaki od glazbenih elemenata na ovim pjesama uglavnom vodi zaseban život. Teško je opet poreći nevjerojatnu, iskonsku snagu bas linije Jaha Wobblea koja se tvrdoglavo provlači kroz desetominutnu uvodnu "Albatross" ili brilijantnu apstrakciju gitare Keitha Levenea koja zvuči kao tisuće malih letećih žileta. Sex Pistols su prijetili uništiti dotadašnju rock hegemoniju, no na koncu nisu mogli napraviti ništa nego joj se pridružili. "Metal Box" je njihov pozerski antisocijalni stav pretvorio u zvučne skulpture koje i 40 godina od izlaska zvuče kao zlokobna zabava za kraj svijeta. Teško je zapravo objasniti kako Lydon, koji ovdje uglavnom zvuči kao engleska bakica zaposjednuta zloduhom, uspijeva emitirati takvu nesnosnu mizantropiju. To pak radi s takvom univerzalnom lakoćom da ovaj album još uvijek predstavlja vjernu sliku Ujedinjenog Kraljevstva na kraju sedamdesetih, a istovremeno utjelovljuje neku distopijsku budućnost koja (nadam se) nikad neće doći.


Joy Division – Closer (Factory, 1980.)

Kad "Atrocity Exhibition" svojim mehaniziranim marševskim ritmom otvori album, znaš da nema šale. Svaki zvuk doboša je kao kamen koji te lagano tucka u glavu, a gitarske teksture voda koja ti se iznenada slijeva oko tijela. Kad uleti fraza "this is the way, step inside", sve definitivno ode kvragu. Prvijenac Joy Division "Unkown Pleasures" jednako je sjajan, a vjerojatno i utjecajniji album od "Closer", no malo se što može mjeriti s njegovom nevjerojatnom emotivnom snagom. Istodobno epitaf i oproštajno pismo, u pitanju je album koji osjećaje otuđenosti, depresije, straha i boli prenosi nevjerojatno plastično, koristeći distancirani Curtisov bariton i pažljivo osmišljenu minimalno-maksimalističku zvučnu sliku kao glavna stilska sredstva. Ovi elementi posve su lišeni povišenog patosa koji će obilježiti kasniji gothic rock na koji je ovaj album izvršio možda i presudni utjecaj. Uz savršene pjesme, evokativne tekstove i jedinstvenu vokalnu izvedbu, treba istaknuti i nenadmašnu produkciju Martina Hannetta koja i danas zvuči nevjerojatno čisto, oštro i opipljivo, poput crno-bijelog filma koji vam se odvija u glavi.


The Cure – Pornography (Fiction, 1982.)

Četvrti album The Cure mnogi uzimaju kao jednu od ključnih točaka u razvoju goth rocka. Premda je mračno raspoloženje definitivno prisutno od početka do kraja, radi se o ostvarenju koje je gotovo potpuno lišeno teatralnosti žanra koji su i sami The Cure itekako pomogli definirati. Ukorijenjen u ritmičkoj repeticiji i hipnotizirajućim bas linijama Simona Gallupa, "Pornography" slušatelju nudi malo predaha od klaustrofobične atmosfere potpomognute "Hendrix susreće Ena" gitarskim pristupom Roberta Smitha. O kakvom se "veselom" ostvarenju radi govori činjenica da se čak i "pristupačni" singl zove "The Hanging Garden", da barem polovica od šest minuta briljantne "The Figurehead" otpada na Smithovo opsesivno ponavljanje fraze "I will never be clean again", dok "One Hundred Years" otvara album "optimističnom" parolom "It doesn't matter if we all die". Iako su kasnije postali poznati po puno lakšim pop pjesmama, "Pornography" je (p)ostao bitan moment u karijeri benda, budući da dva kasnija, podosta drugačija, ali svejedno sjajna ostvarenja "Disintegration" i "Bloodflowers" zaokružuju neformalnu trilogiju koju i sam Robert Smith smatra ključnim dijelom diskografije.


942 views