Search

Pet u žanru: nu metal

Updated: Sep 8

Jedan od najomraženijih žanrova (i najsmješnijih modnih trendova) posljednjih tridesetak godina je zapravo imao za ponuditi i podosta zanimljive glazbe.


Korn - Korn (Immortal, 1994.)

Nakon što je stotine i tisuće puta razvodnjena, danas je jako teško shvatiti koliko je bila inovativna formula koju su Korn uspostavili na svom debiju. Njihov nesmiljeno ritmički funk metal oblikovan je neskrivenim preuzimanjem hip hop strukture, a da pritom uopće nema bombastični zvuk i nametljivu frankenštajnovsku slijepljenost rap rocka. Cijela priča svedena je na dva dominantna elementa - ritam i atmosferu. Gitare funkcioniraju više kao čista, premda nesmiljena tekstura, bas i bubanj tvore elastičnu ritmičku kičmu koja se rasteže u kojem god to smjeru odluči bizarni, sugestivni vokal Jonathana Davisa koji je našao nevjerojatno unosan način kako pomiriti nepomirljivo: traume iz djetinjstva i ljubav prema The Cure, Faith No More, scatu i gajdama.


Sepultura - Roots (Roadrunner, 1996.)

Sepulturin posljednji album s originalnim vokalistom i osnivačem Maxom Cavalerom ujedno je i bendov magnum opus, u pravom smislu riječi. Napustivši već na prethodnom "Chaos A.D." trash i death metal glazbene korijene, Sepultura se odlučila vratiti svojim drugim korijenima, onim nacionalnim i geografskim. "Roots" je podjednako ukorijenjen u alternative i nu metal teksturama koje su bile iznimno aktualne u to vrijeme, kao i u bendovom brazilskom nasljeđu. Perkusivni napad pojačan je do kraja upotrebom tribalnih elemenata koji dominiraju u zvučnoj slici, dok gitare zvuče poput motornih pila koje kidaju amazonsku prašumu. "Roots" predstavlja i zaboravljenu eru u kojoj su bendovi mogli računati na potporu izdavača pri radikalnim stilskim promjenama pa su stoga ovakvi futurističko-fuzijski albumi puno rjeđi u današnjem svijetu gitarske glazbe.

Deftones - White Pony (Warner, 2000.)

Te 2000. "White Pony" je imao zadatak ne samo slijediti vrlo uspješne prethodnike "Adrenaline" i "Around the Fur", nego i dokazati da se Deftones mogu nositi s megapopularnim suvremenicima poput Korn i Limp Bizkit. Kako je bend reagirao? Snimio je začudno erotičnu art rock ploču koja rezonira godinama kasnije. Slojevi distorziranih gitara isprepleteni su zvukovnim manipulacijama tada novopridošlog Franka Delegada. Kad se na sve doda fascinatna, naizmjence agresivna i senzualna vokalna izvedba China Morena dobije se mješavina koja je potpuno neortodoksna u svom kombiniranju nasilja i nježnosti. U to se uklapa i apstraktno adolescentska tematika puna slikovitih, često neugodnih, ali na koncu vrlo emotivnih metafora.


Slipknot - Iowa (Roadrunner, 2001.)

Malo albuma tako dostojno predstavlja ljubavno pismo klaustrofobičnom osjećaju provincije kao što to radi "Iowa". Drugi album maskiranog metal kolektiva iz istoimene savezne države pokazao je da nisu samo nu metal verzija Kiss ili Alicea Coopera nego da da iza slasher horror štika ima dosta umješnosti, poglavito u stvaranju uvjerljive opresivne, turobne atmosfere. Singlovi su možda bili jači na prethodniku i nasljedniku, no "Iowa" zato ima tercet vjerojatno najboljih pjesama u njihovom katalogu - "Skin Ticket", "Gently" i naslovnu petnaestminutnu murder baladu. Navedene pjesme nemaju ništa od zaštitnog jumpdafuckup poleta žanra; više pokazuju eksperimentalnu i noise rock stranu benda koji je šok u to vrijeme koristio kako bi tinejdžerima podvalio svoju zapravo poprilično sjebanu muziku.


System of a Down - Toxicity (Columbia, 2001.)

Gotovo je nevjerojatno koliko svježe zvuči "Toxicity" zvuči gotovo dva desetljeća nakon izlaska. Istodobno pamtljive i posve nepredvidljive, gotovo sve pjesme na njemu sadrže radikalne dinamičke promjene. Akustične gitare susreću se s death metal rifovima, armenski folk s apsurdnim zappističkim humorom, jazz breakovi s growlanjem... Sve to u rasponu od nekoliko sekundi. Zbog takvih vratolomnih aranžmana, a opet nedvojbeno cijepljenih velikim dozama pop senzibiliteta (što se ne može uvijek reći za njihove očigledne prethodnike poput Primus ili Mr. Bungle), "Toxicity" je iznimno uzbudljiv čak i kad zapadne u puko parolaštvo. A to se, srećom, događa rjeđe nego što sugerira bendova antiglobalistička reputacija.

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle