Search

Lijeno remek-djelo

U godinama u kojima je indie rock postao brendiran pojam, zanimljivo je podsjetiti se koliko se ovakvo kultno ostvarenje žanra opire bilo kakvim očekivanjima.


Crooked Rain, Crooked Rain (Matador, 1994.)



Prošli tjedan navršilo se 25 godina od izlaska drugog albuma Pavement, ostvarenja koje je bendu osiguralo kultni status kad im već nije donijelo komercijalni uspjeh. Kao i mnogi drugi izvođači koje krasi epitet kultnih, Pavement su bili bend koji je uvijek djelovao malo "neobičnije" nego što to trebao za svoje vlastito dobro. To ih je koštalo i raspada, dobro opisanog u zanimljivom dokumentarcu Lancea Bangsa "Slow Century". No, iako "Cut Your Hair" nije bila uspješna kao "The Sweater Song" ili "Buddy Holly", ipak je bend dovela na rub mainstreama.


Premda je "Crooked Rain, Crooked Rain" daleko urednija ploča od slackerskog lo-fi kaosa prvijenca "Slanted and Enchanted", i dalje je u pitanju osebujna estetika koja povezuje različite asocijacije iz prošlosti (The Byrds, Grateful Dead, Television, The Fall) s karakterističnim smislom za humorom Stephena Malkmusa i melodičnim, ali namjerno šlampavim i labavim zvukom benda. U godinama u kojima je indie rock postao jednako brendiran pojam poput Applea, Nikea ili Adidasa, zanimljivo je podsjetiti se koliko se ovakvo kultno ostvarenje žanra opire bilo kakvim očekivanjima. Album stilski šara između gotovo pa pop punk senzibiliteta "Cut Your Hair", noise popa "Hit The Plane Down", melankoličnog jam band zvuka "Stop Breathin’" i country rock utjecaja koji prožimaju pjesme poput "Range Life", "Gold Soundz" ili "Heaven Is a Truck", no tematski je ujedinjen osjećajem kraja ere rock and rolla.


Iz današnje perspektive manje su bitni ironični ubodi na račun Smashing Pumpkins i Stone Temple Pilots, a daleko je zanimljivi osjećaj permanentnog poraza koji se se provlači kroz skoro sedam minuta odjavne Filmore Jive.

The jam kids on their Vespas

And glum looks on their faces

The street is full of punks

They got spikes

See those rockers with their long curly locks?

Good night to the rock 'n' roll era

Cause they don't need you anymore

Little girl, boy, girl, boy!

lamentira Malkmus u pjesmi kojoj, unatoč svim njegovim enigmatičnim igrama riječima, refren ne može biti izravniji “I need to sleep, why won't you let me?”. Vremena se mijenjaju, mode i supkulture prolaze, ali ja samo želim da me se ostavi na miru (makar bih potajno htio biti slavan). Ako to nije najbolja definicija estetike devedesetih, onda ne znam što je. S druge strane, sad kad je era rock stvarno gotova, Malkmus (i svi koji osjećaju da žive izvan svog vremena) mogu slobodno prespavati ili promjesečariti život, barem dok svijet za njih ne postane varljivo opušten poput ovog albuma.


114 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle