top of page
Search

Now playing: The Waeve, Ava Max, Trippie Redd, Joe Henry, The Tubs...

Tjedan je prošao bez većih izdanja, ali našlo se mjesta za dosta manjih, zanimljivih ostvarenja.




The Waeve - The Waeve (Transgressive)

The Weave su Graham Coxon iz Blura i Rose Elindor Dougall iz The Pippets. Njihov istoimeni debi ponosno zrači specifično britanskom, blago slabasnom pastoralnom psihodelijom čiji korijeni sežu od Fairfort Conventiona do Brodcast. Omjer ljupkosti i jeze na koncu ipak preteže u korist ovog prvog pa je unatoč skoro jednosatnom trajanju “the Waeve” jako ugodno, slikovito slušanje.


Ava Max - Diamonds & Dancefloors (Atlantic)

Dugoočekivani drugi album pop zvijezde u usponu pokušava istodobno igrati na dva kolosijeka, odnosno vječnu opsesiju osamdesetima uklopiti u maksimalistički pop pristup ranih nultih. Rezultat je korektno producirana kolekcija pjesama koja podsjeća na stotine stvari odjednom, a ne nudi ništa osobnog, sadržajnog ili zanimljivog.


Trippie Redd - Mansion Musik (1400 Entertainment)

Trippie Redd nadživio je daleko karizmatičnije suradnike kao što su XXXtation i Juice WRLD, ali je to odlučio iskoristiti snimivši valjda najneslušljiviji mixtape nekog etabliranog trapera u novije vrijeme. Instrumentali su muljavi i nemarno tretirani, a distorzija preko svega koja bi valjda trebala unijeti dozu energije i živosti je zaljepljena nasumično i bez osjećaja za tematiku. Tekstovi se pak ni ne čuju od silne količine digitalnih manipulacija. Nekako imam osjećaj da je to samo plus.


Joe Henry - All The Eye Can See (Earmusic)

Prekrasno produciran Henryjev novi album nudi kolekciju atmosferičnog folka u kojoj se daleko lakše izgubiti nego zapamtiti pojedinačne pjesme. Ne shvaćam to kao neku preveliku manu.


The Tubs - Dead Meat (Trouble in Mind)

The Tubs su još jedan bend izniknuo iz raspadnutih Joanna Gruesome, a koji kao i lani dosta zapaženi Ex Void svira neku varijantu jangle popa iz osamdesetih. Posebno se ističe vokal Owena Williamsa koji ovim simpatičnim, šarmantnim i lagano nervoznim pjesmama daje notu folk gracioznosti. Zahvaljujući tom neobičnom spoju The Tubs se u startu ističu u hrpi sličnih bendova gitarskog undergrounda.




James Brandon Lewis - Eye of I (Anti)

Glazba koju izvodi tenor saksofonist James Brandon Lewis i njegov trio na “Eye of I” mogla bi se opisati kao free rock. Čelist Chris Hoffman provlači svoj instrument kroz obilnu količinu tople buke i tako stvara ugođaj za Lewisove duge zemljane tonove i nepredvidljive bubnjeve Maxa Jaffea. Na fenomenalnoj završnoj “ Fear Not“ im se pridružuju The Messtheistics slično slobodan jazz not jazz trio i nadam se time naznačuju i mogućnost potencijalnog suradničkog albuma.


Mette Henriette - Drifting (ECM)

Saksofonistica Mette Henriette i njen trio na ovom albumu njeguju slično slobodan, ali daleko smireniji stil. Suptilna međuigra klavira, čela i saksofona uglavnom kreira vinjete u kojima se često pojavljuje i četvrti vrlo bitan instrument - tišina. Izvrsno zimsko slušanje.


SUSS - SUSS (Northern Spy)

Ovaj dvostruki album je zapravo kompilacija tri nedavna EP-ja ovih prvaka ambient americane. Pedal steel gitare koje sviraju astronauti i slične slike i dalje su najbolji način opisati za ovo što SUSS rade. Devedeset minuta proleti kao ništa.


Loscil & Lawrence English - Colors Of Air (Kranky)

Strpljenje je ključna riječ kad opisujemo ovaj suradnički album dva ambijentalna majstora. Fragmenti zvuka i melodije suspendirani su u zoni permanentnog slow motiona. Unutar tog poremećenog osjećaja vremena stvari se događaju na mikrorazini i cijeli album zvuči kao soundtrack za akcijski spektakl u izvedbi nekog poput Andreja Tarkovskog.


Justin Hurwitz - Babylon OST (Interscope)

Skladatelj Justin Horwitz vjeran je suradnik redatelja Damiena Chazellea pa ga je tako pratio i na njegovom četvrtom pothvatu, box office bombi “Babylon”. Film je podijelio kritiku pa se čini da je Chazalle i kod njih izgubio kredite zarađene “Whiplashom” i “La La Landom”. Hurwitzov soundtrack pak zaslužuje sve pohvale. U skladu s periodom radnje, partitura je uglavnom sastavljena od ranih jazz stilizacija, ali nakrcanih postmodernim aluzijama i potpuno oslonjena na produkcijske uvjete velike hollywoodske produkcije. Krajni rezultat plijeni manijakalnom energijom i sasvim dobro funkcionira i bez slike.



Recent Posts

See All
bottom of page