Ovaj tjedan bez nekog izrazitog oduševljenja. Možda je povezano sa sparinama.
Soccer Mommy - Sometimes, Forever (Loma Vista)
Treći samostalni album Sophie Regine Allison poznatije kao Soccer Mommy dolazi nakon hvaljenog “Color Theory” i zapaženog singla “Circle The Drain”. Nažalost ni produkcija Daniela Lopatina aka Onetrix Point Never nije joj pomogla da se odmakne od upornog i nažalost vrlo šturog 90s revivalizma. Soccer Mommy nije bez potencijala, no i dalje nedostaje snažniji autorski glas kakav primjerice godinama demonstrira Mitski, koja crpi iz sličnog bazena utjecaja. ⏯
Porcupine Tree - Closure / Continuation (Music For Nations)
Steven Wilson se nakon više od desetljeća koncentracije na samostalnu karijeru i nekoliko godina pseudo pop eksperimenata vratio svom najpoznatijem projektu, a time i prog rocku. Album je solidan, ali vrlo očekivan za sve one koji su godinama pratili bend, tako da je drugi dio njegovog naslova poprilično upitan; više djeluje kao stagnacija nego nastavak. ⏯
Zola Jesus - Arkhon (Sacred Bones)
Nika Roza Danilova odnosno Zola Jesus imala je eksplozivni početak karijere u drugoj polovici nultih kad se od lo-fi undergrounda izdignula u potencijalni pop crossover s fenomenalnim EP-jem “Stridulum”. No sve nakon njega činilo se kao lutanje u potrazi za jasnim identitetom. “Arkhon” dolazi pet godina nakon prošlog “Okovi”, i unatoč sjajnoj produkciju Rundalla Dunna samo produbljuje tu krizu. Većina pjesama zvuči kao Florence Welch koja obrađuje Dead Can Dance. Ta ideja sama po sebi nije nužno loša, no “Arkhon” vrlo brzo zaglavi u jednoličnim strukturama i teatralnim vokalizacijama koje nikamo ne vode. ⥄
Foals - Life Is Yours (Warner)
Premda će se naći pozamašan broj onih koji će Foals optužiti za komercijalizaciju odmah nakon debija “Antidotes” iz 2008., meni se čini da je bend iznenađujuće konzistentan u svojem dance rock stilu. Ne radi se o ničem novom ni revolucionarnom, ali je prilično plesno i pitko. Ponekad je to sasvim dovoljno. ⏯
Anteloper - Pink Dolphins (International Anthem)
Baš poput kolega s čikaške scene Jeffa Parkera ili Bena La Mar Gaya, trubačica Jaime Brunch i bubnjar Jason Nazary u projektu Anteloper pokazuju da su jazzeri sposobni za vrlo pomaknutu i neočekivanu elektroniku. “Pink Dolphins” isprepliće svoje organske i elektronske elemente neprimjetno i često improvizirano, no rezultat je koherentno slušalačko iskustvo koje pokazuje kako se još uvijek svašta može unutar (uvjetno rečeno) fusion svijeta kad se ne držiš postojećih obrazaca kao pijan plota. ⟳
Saya Gray - 19 Masters (Dirty Hit)
Nisam ljubitelj tzv. genreless trenda unutar kojeg streaming servisi serviraju masu mahom prosječne glazbe uglavnom gen Z korisnicima koji se žele ostaviti dojam sofisticiranog ukusa. Debi kanađanke Saye Gray se doista može opisati kao postžanrovski, sasvim čujno formiran bjesomučnim skrolanjem po internetu prije nego nego kolekcionarstvom. Nominalno, Gray je kantautorica. Akustična gitara temelj je manje više svake od ovih 19 pjesama. No “19 Masters” nije folk album jer je podjednako r&b, pop, hip hop ili elektronski album. Fluidnost kojom Gray slaže ove pjesme nije samo deklarativna. Nema “uzet ćemo element iz žanra A i spojiti ga s elementom iz žanra B” tipičnim za ovakve pokušaje. Umjesto toga, sve se neprekidno i neočekivano mijenja, a pjesme u najboljem mogućem smislu djeluju kao tok svijesti. Iznenađujuće zanimljivo. ⏯
Logic - Vinyl Days (Def Jam)
Svatko tko je gledao dva eratična, logorejična intervjua s Anthonyjem Fantanom zna da Logic nije tipični mainstream reper. Ovaj produktivni tridesetdvogodišnjak istodobno se čini krajnje nesiguran i užasno bahat. No dok egomanijaci poput Kanyea ili Drakea svoju nesigurnost omataju u mitomaniju nalik kakvom proširenom filmskom svemiru, Logic sve svede na to kako samo želi raditi glazbu. “Vinyl Days”, njegov posljednji album za Def Jam, možda je i najčišći izraz te težnje. Debelo prenatrpan, ovaj jednosatni album prepun je spontanog i jednostavnog boom bapa unutar kojeg autor nosi svoje utjecaje na rukavu i još jednom iznosi niz autobiografskih detalja. Ono što ga razlikuje od većine konkurencije je taj dječački zanos zbog kojeg, makar na kratko, stvarno povjerujete da je rap nekom stvarno spasio život. ⥄
Grace Ives - Janky Star (True Panther)
Mlada Grace Ives na svom drugom albumu zvuči kao Regina Spektor koja pjeva preko ranih M.I.A. produkcija. Na ovom kratkom, jedva polusatnom albumu ima dovoljno razloga da vam Ives bude simpatična, ali i da vam ide na živce. No, ispod mladenačke nonšalancije i plonkave kućne produkcije krije se pop potencijal pa se ne bih čudio da već njen sljedeći album bude veliki uspjeh. ⏯
Tim Heidecker - High School (Spacebomb)
Solidan “ozbiljan” album na kojem se Heidecker drži svojih soft rock aspiracija, nažalost lišenih apsurdističkog humora koji je krasio ranija, po meni zanimljivija ostvarenja. “Sirens of Titan”, pjesma koja najviše podsjeća na taj raniji stil, mi je, nimalo čudno, daleko najbolja na albumu. Ipak, preporuke za ljubitelje dad rocka. ⏯
SG Goodman - Teeth Marks (Verve Forecast)
Drugi album kantautorice iz Kentuckyja simpatična je i vrlo minimalistička kolekcija suptilno gotički obojene americane. Nedostaje ponešto zvukovne raznolikosti za za bolji dojam. ⏯
Comments