Search

Now playing: Sharon Van Etten, !!!, Warpaint, Bloc Party, Black Star...

Pregled preslušanog proteklog tjedna.



Sharon Van Etten - We’ve Been Going About This All Wrong (Jagjaguwar)

Sharon Van Etten je majstorica filmičnih balada srednjeg tempa čija se snaga otkriva kroz opetovana slušanja. “We’ve Been Going About This All Wrong” gradi svoj upečatljivi emocionalni svijet na temeljima prošlog, izvrsnog “Remind Me Tomorrow”, samo što je istovremeno sonično raskošniji i emotivno introspektivniji. Skoro svaka pjesma zvuči kao epsko zatvaranje albuma i to na koncu možda postaje i blago opterećenje da ga se potpuno upije kao koherentnu cjelinu.


Warpaint - Radiate Like This (Virgin)

Četvrti album hvaljenog indie rock kvarteta dolazi nakon šest godina pauze i nastavlja put prema sofisticiranom atmosferičnom art rocku započetom na prethodna dva albuma. Istančan osjećaj za groove i prigušena melodioznost podsjećaju podosta na “In Rainbows” Radiohead samo bez njihove teatralne apokaliptičnosti.


Bloc Party - Alpha Games (BMG)

Nakon više od petnaest godina Bloc Party su popustili i snimili “Silent Alarm 2”. Šteta samo što više nitko ne mari, pa ni oni sami.


MJ Lenderman - Boat Songs (Dear Life Records)

Solo album gitarista indie rock benda Wednesday u najboljem mogućem smislu zvuči kao kantrificirani Dinosaur Jr. Rustikalno, sarkastično, šlampavo i glasno.


Black Star - No Fear of Time (Luminary)

“No Fear of Time” je povratnički album Black Star, rap dua koji čine Talib Kweli i Yasiin Bay. Njihov prvijenac iz 1998. kultni je album underground rapa devedesetih i tim je više odluka da ovaj album objave samo preko podcast platforme Luminary s kojom Kweli otprije ima ugovor za svoj podcast čudna i naizgled nepotrebno ograničavajuća. No jednom kad čujete album stvari postaju jasnije. Ovo nije veliki povratnički album, nego neprenteciozni mixtape koja su dvojica iznimno talentiranih, ali i mušićavih MC-jeva snimali usputno tijekom godina. Slično se može reći za Madlibovu produkciju koja je standardno topla, ali ni ne pokušava biti išta više od hipnotičkih loopova i jazzy beatova. Krajnji rezultat je simpatičan nostalgični hip hop album koji je mogao doći bilo kad u zadnja dva desetljeća.



Rolling Blackouts Coastal Fever - Endless Rooms (Sub Pop)

Treći album australskog indie rock benda ugodan je podsjetnik na zveckavi koledž rock osamdesetih. Strukture pjesama su relativno slične te su oslonjene na u reverb umočene gitarske koloplete srednjeg tempa, no stvar spavašavaju izmjene čak tri vokalista. Vrlo prigodan proljetni album.


Jack Harrlow - Come Home the Kids Miss You (Atlantic)

Jack Harrlow nova je pop nada hip hopa. Njegov drugi album je unatoč komercijalnom odjeku singla “First Class” gotovo univerzalno pokopan od kritike. Njegov narcisoidni stil u kojem se sva tematika vrti oko njegovog lika i djela te ofucane prvoloptaške punchlinove mahom je okarakterizirala kao pokušaj “bijelog Drakea”. U jednom trenu se i sam Drake pojavljuje kako bi nam poručio da je Jack dečko koji obećava. Preskočiti.


!!! - Let It Be Blue (Warp)

!!! ne odustaju od svog houseom ozračenog dance punka čak i ako otvaraju deveti album neočekivanom akustičnom gitarom. Bend je i dalje zabavan i plesan, no pomoglo bi da imaju barem malo razrađeniju strukturu pjesama. Ovako se sve pretvori u nakupinu ritmova i vokalnih afektacija bez jasnog smjera. Funk cover “Man on The Moon” R.E.M-a koji kao da je sišao s Beckovog “Midnight Vultures” također ne vodi prema pozitivnom dojmu.


Ethel Cain - Preacher's Daughter (Daughters of Cain)

Kao i prošlogodišnji “Inbred“ EP, novi album 23 -godišnje floridske kantautorice intrigantno je ostvarenje. Zamislite nešto na pola puta između Lane Del Rey i Lingue Ignote i dobijete Ethel Cain. Njen kičasti southern gothic odiše internetskom kulturom, a pop ambicije ugušene su sporim ponavljajućim slowcore dionicama. Moglo bi se zaključiti kako je album nedovoljno šarolik za svoje jednosatno trajanje, ali da je koncizniji i definiraniji izgubila bi se bizarna, opresivna, zagušljiva atmosfera koja je ipak glavna atrakcija.


Lil Durk - 7220 (Sony)

Trebalo mi je masu vremena da se natjeram poslušati ovaj komercijalno neočekivano uspješni album chicago drill veterana Lil Durka jer me ovakva vrsta agresivnog street rapa redovno umori nakon dvije pjesme. No melankolični, mračni ton albuma nije poza, a Durkov nerafinirani, ali uvjerljivi storytelling vas uvuče u svoj bogatstvu unatoč vrlo depresivan svijet. “7220” ne moralizira niti glorificira već pruža sirovi uvid u životni stil koji je najbolje izbjegavati ako možete. Dovoljno je samo prebrojati mrtve prijatelje i kolege koji 29-godišnji Durk ovdje spominje.

103 views