Search

Now playing: Rosalia, Oso Oso, King Hannah, Drug Church, Buñuel, Bambara...

Novi tjedni pregled, novi naramak svega i svačega za preskakanje (⥄), slušanje (⏯) i ponovno slušanje (⟳).



Rosalia - Motomami (Columbia)

Dugoočekivani treći album španjolske megazvijezde rijetko je impresivna fuzija populističkih i eksperimentalnih impulsa. Reggaeton, flamenco, art pop i različite klupske forme rastopljeni su do neprepoznatljivosti i povezani. Od prva dva albuma M.I.A. nije bilo nekoga tko je globalne pop zvukove uzimao ovako zaigrano i bez zadrške. Povremeno ta količina zvukova i utjecaja djeluje preplavljujuće i nasumično, no u četrdesetak minuta ovog albuma nema ni sekunde najgore osobine suvremenog popa - predvidljivosti. U tom smislu "Motamami" je, unatoč povremenoj kaotičnosti, potpuni trijumf.


Oso Oso - Sore Thumb (Triple Crown)

Zasitio sam se aktualnog vala pop punka u overground i underground rocku u rekordnom roku. Iz nekog razloga, prethodni "Basking in The Glow" iz 2019. bio je iznimno hvaljen, no i on i "Sore Thumb" mi zvuče kao da Smash Mouth pokušavaju napisati pjesmu Jimmy Eat World. Možda je to ljubiteljima žanra dovoljan razlog za hvalu, no meni je motivacija da ugasim nakon četvrte pjesme.


King Hannah - I’m Not Sorry, I Was Just Being Me (City Slang)

Iznenađujuće solidan debi liverpoolskog dua većinski zvuči kao trip hopom nadahnuta mračna americana, što je zvuk kojeg često nimalo posprdno nazivam "glazbom za finale sezone TV serije". Zahvaljujući izražajnom vokalu Hannah Merrick i organskoj produkciji, "I’m Not Sorry, I Was Just Being Me" uzdiže se iznad prosjeka pozadinske uloge ovog nepostojećeg žanra, a nekoliko jačih pjesama sugerira da bi sljedeći album mogao donijeti snažniji autorski rukopis i možda nešto suptilniju sintezu utjecaja. ⏯


Drug Church - Hygiene (Pure Noise)

Jedan od osnovnih razloga za voljeti Drug Church je to što ne misle da izmišljaju toplu vodu.

Njihov relativno ogoljeli alter rock oslanja se na atmosferu devedesetih, ali daleko više na govorni, sarkastični vokal Patricka Kindlona definiran otprije kroz dugogodišnji staž u post hardore bendu Self Defense Family. "Hygiene" je tip albuma koji osvaja svojim nepretencioznim pristupom i opservacijskim tekstovima i samim time nije nešto što će pobrati velike lovorike i tko zna kakav komercijalni uspjeh, ali gotovo sigurno će postati utjecaj na sljedeću generaciju gitarskih bendova. Inovacija je bitna, no konzistentnost i živopisne pjesme također nisu naodmet. ⏯


Buñuel - Killers Like Us (Profound Lore)

Baš kao i u slučaju Drug Church, dojam o trećem albumu talijansko-američkog projekta Buñuel vrtjet će se oko toga kako vam se sviđa vokalni pristup Eugenea S. Robinsona. Iskusniji ljubitelji noise rocka ga znaju kao frontmena Oxbow, a njegov pristup koji nasumice uključuje vrištanje, pjevanje i slam poeziju definitivno nije za one koji nisu skloni over the top osobnostima. Njegov pristup na momeente potpuno pojede ostatak vrlo solidnog benda, no to za one koji vole ovakav polu improvizirani divlji stil ne trebala biti prepreka. ⏯



Bambara - Love On My Mind (Wharf Cat)

Neskriveno naslanjanje njujorških post punkera Bambara na ostavštinu Birthday Party upotpunjeno baritonom frontmena Reida Bateha u meni uvijek izazove dilemu oko toga volim li ovaj bend ili ideju ovog benda. "Love On My Mind" je simpatičan EP premda se glavni utjecaj, uz onaj također vrlo izraženi Gun Cluba, uvijek možda i previše osjeti. No volite li melodramatični gotikom obojeni punk blues poput mene, teško ćete dati palac dolje ovakvom ostvarenju. ⏯


Eric Chenaux - Say Laura (Constellation)

Eric Chenaux radi tihu, intuitivnu glazbu koja se opire žanru. Njegova mekana estetika glasa i gitare na prvu zvuči kao nenametljivi jazz pop dok ne počnu fluidne, nepredvidljive improvizacije koje odvedu pjesme u često šarmatno šašave zvukove. Dokaz da eksperimentalna glazba može biti i duhovita i prijemčiva, a da pritom ne izgubi ništa od nepredvidljivosti. ⏯


Caroline - Caroline (Rough Trade)

Debi londonskog kolektiva jedna je od najdojmljivijih post rock ploča posljednjih godina. Naoružani smislom za dinamiku jednih Dirty Three Caroline ovdje demonstriraju snagu suzdržanog, ali istovremeno epskog minimalizma.


RIP Swirl - Blurry (Public Possession)

Počevši od estetike omota, debi njemačkog producenta neskrivena je posveta estetici "alternativne" elektronike kasnih devedesetih. Spori loopovi, izmrljane gitare u reverseu i sanjiva atmosfera, sve djeluje kao nikad objavljena suradnja Death in Vegas i Air. Volite li glazbu tog razdoblja, poslušajte "Blurry". ⏯


Messa - Close (Svart)

Tradicionalni doom je jako teško učiniti zanimljivim izvan repliciranja zvuka ranih sedamdesetih. Talijani Messa na svom trećem albumu zamku izbjegavaju elegantno stvarajući alternativnu realnost u kojoj je John McLaughlin na mjestu Tommija Iommija, a povremena upotreba istočnjačkih melodijskih motiva razbija rifocentričnu zvučnu sliku. Kad se tome doda sablasni, sugestivni vokal Sare Bianchin dobijemo album koji igra ponajprije na uspostavljanje okultne atmosfere uspijeva ponuditi niz aranžmanskih obrata koji "Close" čine obveznom lektirom za svakog ljubitelja "sabbathversea".

115 views