Search

Now playing: RHCP, PUP, Placebo, Kavinsky, Messhugah, Charlie XCX...

Povraci velikih bendova često su dobar povod za pisanje, a jesu li za slušanje provjerite u nastavku.


Red Hot Chili Peppers - Unlimited Love (Warner)

Ponovnim povratkom prevrtljivog Johna Frusciantea, Red Hot Chilli Peppers su bar na papiru trebali dobiti nalet nove energije. No predugi, jednolični "Unlimited Love" zvuči kao "Californication" na tabletama za spavanje. Nakon što su na prošlom "The Getaway" napokon napustili Ricka "kauč" Rubina, sad su mu se pokunjeno vratili. Nema sumnje da Rubin poznaje i razumije bend, no ovdje odabrani pristup pozitivan je utoliko što album zvuči daleko organskije od kompresijom pogođenih ranijih suradnji. Ta kvaliteta "sviranja u istoj prostoriji" najveća je vrlina albuma koji spašava vječno raspoloženi Flea s nizom melodičnih, lijepih bas linija. Puhačima ukrašena "Aquatic Mouth Dance" jedna je od rijetkih pjesma koja odskače, ako ni zbog čega onda zbog aranžmana koji posve odudara od ostatka albuma. Što se Frusciantea tiče, on je dobrovoljno sveden na većinski pozadinsku ulogu uz nekoliko proplamsaja gitarske pirotehnike kao u "The Great Apes" pa glavnu zabavu predstavlja otkrivanje brojnih efekata koristi. Kad ničim izazvan ne glumi pirata kao u solidnom singlu "Black Summer", Kiedis onda trpa toliko referenci na sedamdesete i osamdesete da bi mu i "Crno-bijeli svijet" pozavidio na "Poster Child". Uz sve navedeno, RHCP su rijedak primjer megauspješnog benda koji već desetljećima ganja svoj film bez oslanjanja na trendove. Stoga mi je draži ovakav manjkavi "starački" opušteni album od neke zamišljene suradnje s Migos ili Imagine Dragons. Ako niste zagriženi fan, slobodno preskočite. ⥄


PUP - The Unraveling of PUPTheBand (Rise)

Četvrti album kanadskog benda PUP dokaz je da pop punk ne mora biti nakupina teen klišeja pa i sami primjećuju "too old for teen angst, too young to be washed" u "PUPTheBand Inc. Is Filing for Bankruptcy". Sarkastični humor i autoironija od početka su izraženi - uostalom samo ime PUP je akronim od Pathetic Use of Potential - no ovdje su orkestrirani kao mjuzikl o životu jednog srednje uspješnog punk rock benda. Upotpunjen svestranim pristupom pjesmama i dinamičnom produkcijom indie rock veterana Petera Katisa, "The Unraveling of PUPTheBand" istodobno predstavlja ambiciozni korak naprijed i crnohumorni pogled na glazbenu industriju. Velika preporuka. ⟳


Placebo - Never Let Me Go (Rise)

Prvi album Placeba nakon skoro deset godina dočekan je možda i neočekivanim odobravanjem fanova. Skoro jednosatni "Never Let Me Go" posjeduje sve što bi ljubitelji prva četiri albuma poželjeli - mračne čudljive balade ("Fix Yourself", "Went Missing"), podsjetnik na altrotronicu kasnih devedesetih ("Forever Chemicals", "Surrounded by Spies" i izlete u popični noise rock prvog albuma ("Hugz"). Čak introspektivna, često ezoterična opsesija koja zrači iz tekstova Briana Molka kao da je katapultirana s kraja dvadesetog stoljeća. ⏯


Christian Lee Hutson - Quitters (Anti)

Christian Lee Hutson 2020. je objavio "Beginners", svojevrsni "ponovljeni" debi nakon nekoliko godina u pozadini i suradnji s Phoebe Bridgers i Conorom Oberstom. Oboje se pojavljuju i na "Quitters", možda još boljem nastavku na prethodni album. Baš kao i Bridgers, Hutson je neskriveni fan Elliotta Smitha, a njegove pjesme/priče pune su detaljiziranih opisa svakodnevnice i živopisnih karaktera. Promišljeno i slojevito aranžiran unatoč minimalističkoj estetici, ovo je sjajan album za ljubitelje tihog, ali snažnog kantautorstva. ⟳


Jon Spencer & The Hitmakers - Spencer Gets it Lit (In the Red)

Drugi solo album Jona Spencera svojevrsni je povratak u dane Pussy Galore, ali i komentar na sve što je napravio u desetljećima nakon njihovog raspada. Synth Sama Coombsa iz Quasi i bubnjanje po kanti za smeće Boba Berta, suradnika iz Pussy Galore, daju zvučnoj slici oštri nervozni lo fi osjećaj. Idealna je to podloga za poznati "poremećeni Elvis" stil. Albumu fali mrvicu raznolikosti u strukturi pjesama da bi bio možda i najbolja stvar koju je Spencer napravio u proteklih dvadeset godina, ali i ovako je u pitanju uvjerljiva demonstracija još uvijek vrlo osebujnog stila. ⏯



Kavinsky - Reborn (Virgin)

Vincent Belorgey je kroz lik Kavinskog imao svoju verziju zombificiranih osamdesetih prije spilbergovsko-kingovske nostalgije "Stranger Things" i The Weekndovog otkrivanja zasljepljujućih svjetala neonskih sytheva. Kad su u drugoj polovici nultih izašle "Testarossa Overdrive" i "1986", retrosynth Kavinskog predstavljao je svjesni odmak od estetike francuskog housea iz kojeg je potekao. U međuvremenu je imao ogroman hit u vidu "Nightcall" sa soundtracka za "Drive", zapravo nulte točke modernog synthwavea. Nakon godina odgađanja, 2013. je napokon objavio debi "Outrun" i nestao. "Reborn" je stoga prigodan naziv za novi album, istodobno odmak od prijašnjeg stila i njegova potvrda. Uvodna "Pulsar" lažno vas uvuče u osjećaj da će dominirati prepoznatljiva goblinovska estetika, no dolaskom vokalnih gostovanja vidljivo je da je Kavinsky svojim nemrtvim okom pratio fuziju RnB-ja i synthwavea koja se odvila u njegovom odsustvu. Albumu nedostaje malo više karaktera da bi ostavio posve pozitivan dojam, ali svojim strogo kontroliranim visko estetiziranim produkcijskim stilom Kavinsky je i dalje jedan od najboljih u ovom prenapučenom žanru. ⏯


Ibibio Sound Machine - Electricity (Merge)

Četvrti album Ibibio Sound Machine producirali su Hot Chip pa se taj potez pomalo cinično može protumačiti kao daljnji iskorak prema indie sceni benda koji već skoro desetljeće uspješno miješa elektronske utjecaje i nasljeđe afričkog funka. No vokal Eno Williams i ritmički i atmosferski slojevita produkcija i dalje su zalog da bend ima svoj specifični put bez na sve zamjetniji synth pop utjecaj. ⏯


Meshuggah - Immutable (Atomic Fire)

Meshuggah ne odustaju od svog prepoznatljivog ritmički agresivnog stila ni na svom devetom albumu, no "Immutable" ipak donosi neke znakove usporavanja. Bez obzira na brojne bendove koji su posvojili elemente njihovog zvuka, Meshuggah su i dalje u trenu prepoznatljivi. Novosti ovdje ipak ima, poglavito u relativno šparnoj upotrebi monotonog lajanja Jensa Kidmana naglašenoj povremenim eksperimentiranjima s nekom vrstom "clean" vokala i čak tri instrumentala od kojih je najduži, gotovo desetominutni "They Move Below", vjerojatno i najbolja pjesma ovdje, ako zbog ničeg drugog a onda zato što je najnepredvidljivija. ⏯


Caracara - New Preoccupations (Memory Music)

Rijetko koji bend prigli "nekul" utjecaje kao Caracara na svom drugom albumu. Njihov načelni midwest emo prožet je aluzijama na drugu i treću ligu alternativne revolucije devedesetih poput Matchbox Twenty, Ted The Wet Sprocket i slične zaboravljene aseve radiofoničnog alt rocka. Iskrenost kojom Caracara posvajaju tu vrstu saharinske melankolije stvarno je za pohvalu i bilo bi sve još bolje da ne album do kraja ne zaglavi u monotonom blatu mid tempo balada. ⏯


Charlie XCX - Crash (Atlantic)

Charlie XCX godinama je doživljavana kao budućnost popa, no njen peti album "Crash" pomalo je neočekivano mlak odlazak u svijetli maksimalistički pop ranih nultih. Ugodan je i nenametljiv, ali je i potpuno nedostojan njene reputacije pop ikonoklastice. Cinici bi rekli da cijeli hyperpop uvijek u nekom trenutku vodi prema ovoj vrsti ugodnog šarenila kad se očisti od hetičnog procesuiranja i manične vokalne produkcije, no možda je poštenije čitati ovo kao ono što jest, album za ispunjavanje ugovora s Atlanticom. ⥄


Bodega - Broken Equipment (What’s Your Rapture)

Drugi album njujorškog art punk benda na prvi dojam djeluje iznimno poznato jer su svi utjecaji jasno vidljivi. Ipak, sarkastični vokali i tekstovi i zarazna, gotovo plesna energija pozivaju na opetovano slušanje, pogotovo kad im pjesme zvuče kao ničim izazvani susret Pavement i Beastie Boys. ⏯

107 views