Prošli tjedan sam napravio nenamjernu pauzu pa je ovotjedni now playing zapravo kombinacija izdanja protekla dva tjedna.
Pusha T - It’s Almost Dry (G.O.O.D. Music)
Pusha T je unikat. Dvadeset godina repa o jedno te istom i nikad nije dosadan. Njegov coke rap prožet je dosjetkama, detaljima, igrama riječi, neprekidno na crti između glamuiriziranja i surove dokumentaristike. Koliko je nevjerojatno dobar najbolje se vidi po tome da 85 posto gostujućih repera na ovom albumu samo potroši vrijeme za još pokoji potencijalni Pushin punchline. Zbog takvih stvari "It’s Almost Dry" nije na razini "Daytone", no produkcija podijeljena između Kanyea Westa i Pharrella Williamsa uvijek uspijeva naglasiti vrline glavne zvijezde. ⟳
Rammstein - Zeit (Universal)
Novi Rammstein dolazi nakon svega tri godine nakon prošlog, povratničkog albuma objavljenog poslije desetljeća studijske pauze. Kako i sam naslov govori, album se umnogom koncentrira na teme starenja uz pokoji možda već pomalo umorni moment trolanja poput "Zick Zack" i "Dicke Titten". Možda i najveće iznenađenje je baladni materijal poput naslovne pjesme ili "Schwarz" izveden s puno više strasti od formulaičnih potraga za bangerima. ⏯
Kirk Hammett - Portals (Blackend)
Čast prvog objavljenog side projekta nekog člana Metallice u četrdeset godina karijere pripala je Kirku Hammettu. Polusatni EP zvuči kao posveta njihovim instrumentalima iz osamdesetih te istodobno podebljava ionako neskriveni utjecaj Ennija Morriconea čime je valjda i postignut željeni rezultat "glazbe za filmove u glavi", no rekao bih da je u pozadini priče jednako važno da dvojac Hetfield - Ulrich nije bio u studiju. ⏯
Dalek - Percipice (Ipecac)
Najčešća zamjerka upućena bendovima koji prepoznatljivo i tvrdoglavo definiraju svoj zvuk je da im svaki album zvuči isto. U slučaju veteranskog eksperimentalnog dua Dalek ta kritika je potpuno opravdana, budući da barem petnaest godina nisu previše promijenili svoju prepoznatljivu shoegaze boom bap formulu. Rezulti zbog toga s vremenom blijede, no sam zvuk je i dalje jedinstven i upečatljiv. ⏯
Hatchie - Giving the World Away (Secretly Canadian)
Zvuk je ključna riječ i u slučaju dream popa australke Hatchie. Njen debi "Keepsake" iz 2019. bio je solidan dream pop album, no "Giving the World Away" pojačan je utjecajima visokobudžetne elektronike druge polovice devedesetih koja se čini mi se sve češće pojavljuje kao inspiracija novije generacije izvođača. Veliki šareni zvuk uparen s jakom melodijom daje iznenađujuće efektan pop rezultat čak i ako pjesme djeluju kao produkt trijumfa stila nad sadržajem. Veliki napredak. ⏯
ScalpIng - Void (Houndstooth)
Debi britanskog benda Scalping je interesantniji na papiru nego u izvedbi. Mix industriala, EBM-a, techna, noise rocka i hard rocka djeluje kao nikad do kraja istraženi potencijal, no Scalping sve te elemente tretiraju više kao dio DJ miksa negoli pjesme, čime se postiže dojam kohezije, nažalost lišen izrazito jake pjesme. ⏯
Undeath - It’s Time… To Rise From the Grave (Prosthetic)
Undeath rade jednostavni, zabavni death metal koji zaobilazi plastiku moderne metal produkcije u korist zvuka tipova koja sviraju u istoj prostoriji. Nije u pitanju ništa novo, no jasno je i da se bend ne doživljava bog zna kako ozbiljno čime je cilj snimanja izgubljenog Cannibal Corpse albuma iz 1994. itekako postignut. ⏯
Record Setter/ Home Is Where - Dissection Lesson (Father/ Daughter Records)
Split EP dva mlada screamo benda ne približava se kvalitetom njihovim individualnim ostvarenjima iz prošle i pretprošle godine, no ovih 11 emotivnih, kaotičnih minuta itekako je preporučljivo ljubiteljima ovakvog zvuka. ⟳
Tomberlin - I Don’t Know Who Needs to Hear This…(Seedle Creek)
Drugi album Sarah Beth Tomberlin uklapa se u minuciozno osmišljeni folk minimalizam kakvog su posljednjih godina popularizirale članice boygenius. Sugestivna, intimistička glazba unutar koje pažljivo osmišljeni, ali redovno suzdržani aranžmani savršeno reflektiraju lomljivu tekstualnu prirodu. Izvrsno. ⟳
William Basinski /Janek Schaefer - On Reflection (Temporary Residence)
Kolaboracijski album Williama Basinskog i Janeka Schaefera odličan je primjer varljive banalnosti ambienta. Dugačka kompozicija sastavljena je od raznih klavirskih loopova i terenskih snimki te podijeljena u pet cjelina. Na prvu, ako neoprezno slušamo, ne događa se ništa, samo statička klavirska melodija i malo pozadinskih zvukova, no pažljivije slušanje otkriva "pukotine" u zvuku, prazni prostor koji mijenja ritam loopova i njegov odnos s pozadinom. Negdje na polovici "On Reflection…(two)" uhvatite se kako čekate breakdown koji nikad ne dođe. Generičko poimanje ambienta svodi se na pozadinsku, namjensku, često meditativnu ulogu, no Basinski i Schaefer ovdje od vas traže aktivno slušanje, tjerajući vas na iščekivanje koje se nikad posve ne razriješi, baš poput pravih majstora suspensea. Ambient nije samo smiraj, ponekad je i iščekivanje onog što dolazi nakon njega. ⟳