Kombinacija dva uzastopna tjedna.
Post Malone
Twelve Carat Toothache (Mercury)
Dugoočekivani četvrti album vjerojatno najveće pop rap zvijezde posljednjih godina istodobno se čini kao “još istog” i odmak od očekivanja. Glavni problem albuma je što Post ovdje zvuči depresivno i zasićeno, što mu je od prvog albuma “Stoney” zaštitni znak, ali ipak ne toliko da ne popuni pola albuma generičkim pokušajima radijskog pop rapa koji, čini mi se, ipak nemaju pamtljivost ranijih hitova. Mračniji aspekti albuma poput “Love/Hate Letter to Alcohol” s Robinom Pecknoldom iz Fleet Foxes još jednom nagovješćuju da se ispod imidža pop zvijezde krije zanimljiv kantautor, no on očigledno ostaje po strani sve dok streaming brojevi rade svoje. ⏯
Angel Olsen
Big Time (Jagjaguwar)
Novi album hvaljene kantautorice Angel Olsen zahvaljujući old school produkciji Jonathana Wilsona zvuči kao kakav country soul album s kraja šezdesetih. No njegov raskošni zvuk skriva niz intimnih tema koje kroz zvukovnu prezentaciju i relativnu izravnost tekstova poprimaju dojam univerzalnosti često izostao iz njenog dosadašnjeg rada. Vjerojatno njen najbolji album. ⟳
Joyce Manor
40 oz. to Fresno (Epitaph)
Cjelokupna diskografija Joyce Manor traje manje od dva sata, no čak i u takvom okruženju se “40 oz. to Fresno” čini kao iznimno koncizno ostvarenje. Devet pjesama, sedamnaest minuta. Volite li rani Weezer, a pitate te li se zašto Rivers Cuomo uvijek izabere najgluplja moguća aranžmanska rješenja, onda je ovo definitivno album za vas. ⟳
070 Shake
You Can’t Kill Me (Def Jam)
Ovako bi zvučala “Donda” Kanye Westa da je album snimila Bjork. Već nekoliko godina 07 Shake je na putu da postane superzvijezda. Zasad se to ne događa, no njen drugi album je potvrda da je to samo pitanje vremena. ⏯
Soccer96
Inner Worlds (Moshi Moshi)
Klavijaturist i bubnjar Comet is Coming dokazuju da se sasvim lijepo snalaze i bez Shabake Hutchinsa ovom organskom mješavinom raznih elektronskih stilova ranih devedesetih. Manjak strukture nadoknađen je je iznimnom energijom i sjajnom psihodeličnom atmosferom.⏯
700 Bliss
Nothing To Declare (Hyperdub)
Debi album 700 Bliss duo s DJ Haram sigurno nije najbolji album koji je Moor Mother napravila u svojoj relativno kratko ali iznimno produktivnoj karijeri, ali je svakako najzabavniji. Teške teme i poetske zavrzlame ostavljene su za druge prigode, a rezultat je sarkastični pomaknuti klupski album koji neprestano probija četvrti zid i čestom upotrebom skitova zapravo podsjeća na rane dane hip hopa.⏯
Drive By Truckers
Welcome 2 Club XIII (ATO)
Novi album Drive by Truckers odmaknuo se od političnosti posljednjih nekoliko ostvarenja, no njihov southern rock i dalje je jednako promišljen, širok i emotivan. Album se otvara neočekivano distorziranom “The Driver” koja se predstavlja kao začudna mješavina Crazy Horsea i math rocka, no sve vrlo poprima njihov standardni nostalgični, ali nikad banalni country rock prizvuk.⏯
Polica
Madness (Memphis Industries)
Sedmi album synth pop benda okupljenog oko vokalistice Channy Leaneagh plijeni pažnju besprijekornim zvučnim dizajnom, no pjesme se prečesto gube u jednoličnim, monotonim strukturama koje čak i uz vrlo razumno polusatno trajanje vrlo brzo dosade. ⥄
Purity Ring
Graves (The Fellowship)
Kanadski duo Purity Ring pojavili su se početkom desetih sjajnim debijem “Shrines”, a spoj dječje sablasnog vokala Megan James, hladnih sintesajzera i hip hopom nadahnute produkcije Corina Riddicka činio se vrlo originalnim. Desetak godina kasnije taj zvuk opisuje manje više polovinu pop izvođača danas, a ovaj kratki jedva dvadesetominutni albumčić potvrđuje da duo ne zna izlaz iz formule koju je sam pomogao stvoriti. ⥄
iamamiwhoami
Be Here Soon (To whom it may concern.)
Audiovizualni projekt iamamiwhoami također se istaknuo krajem nultih, početkom desetih nizom intrigantnih Youtube videa, no prelazak u dugosvirajuće vode bio je klimav. Ovaj povratnički album oslonjen na anemični indie folk tjera na razmišljanje je li projekt od početka bio išta više od “normaliziranog” The Knifea. ⥄
Comments