Search

Now playing: Pedro The Lion, 40 Watt Sun, Pinegrove, Immanuel Wilkins, Eels, Celeste...

Odličan tjedan blago obilježen melankoličnim, uglavnom sporim ostvarenjima.


Izdanja su popraćena nekim od ova tri simbola:

⥄ vrijedno preskakanja

⏯ vrijedno slušanja

⟳ vrijedno ponovnog slušanja



Pedro The Lion - Havasu (Polyvinyl)

U ranim nultima su Pedro the Lion (“bend” u smislu u kojem su i slično kultni Bright Eyes bend) visoko kotirali u emo krugovima, premda je njihova spora, uglavnom akustična glazba više zajedničkog imala sa slowcoreom nego s emom. Glavni autor i često jedini član, David Bazan, se slično kao Conor Oberst ili Sufjan Stevens neprekidno igra motivima kršćanske simbolike, ruralne Amerike, adolescencije i usamljenosti. “Havasu” je drugi iz planirane kvintologije albuma nazvanih po mjestima u kojima je Bazan odrastao. Pažnju plijeni poglavito tvrdoglavim minimalizmom koji podsjeća dijelom na prostrani, ali namjerno statični zvuk kasnijih Talk Talk, a dijelom na nemilosrdnu ispovjednost jednog Marka Eitzela, samo lišenu ciničnog humora. Postoji jako dobar razlog zašto je Bazan posljednja dva albuma objavio u siječnju; melankolija curi iz ovih pjesama bez ikakvog upozorenja ili isprike. ⏯


40 Watt Sun - Perfect Light (Svart)

Melankolija izbija i iz trećeg albuma 40 Watt Sun. Patrick Walker bio je frontman doom metal benda Warning, no 40 Watt Sun, koji su na ovom album zapravo solo projekt, istražuje težinu emocija kroz akustičnu instrumentalizaciju. Na prijašnjim albumima, posebice odličnom “The Inside Room” iz 2011., Walkerov engleskim folkom nadahnut vokal sudarao se sa zidom guste gitarske distorzije. “Perfect LIght” je pak ogoljen samo na gitaru, klavir i povremene gudače. Pjesme su spore i toliko sjetne da zvuče kao funeral doom u interpretaciji Nicka Drakea. Prelijepo. ⟳


Pinegrove - 11:11 (Rough Trade)

Samo u kontekstu slušanja prethodnih dvaju albuma se novi Pinegrove i njihova blaga alt-country verzija ranih Dead Cab For Cutie (nimalo slučajno, njihov nekadašnji gitarist Chris Walla potpisuje miks albuma) može učiniti živahnim. Albumu manjka izrazito pamtljiva pjesma, mada uvodna “Habitat” sjajno određuje opuštenu sjetno-optimističnu atmosferu albuma. Solidno. ⏯


Immanuel Wilkins - The 7th Hand (Blue Note)

“Omega” Immanuela Wilkinsa jedan je od najhvaljenijih debitantskih jazz albuma posljednjih godina. No, svega dvije godine kasnije ovaj mladi alto saksofonist i kompozitor diže ljetvicu još više. Hipnotizirajući spoj post bopa i spiritual jazza dodatno odskače zahvaljujući kristalnoj čistoj produkciji i nadahnutoj upotrebi udaraljkaškog ansambla u briljantnim komadima poput “Don’t Break”, no pravi spektakl sljedi u dvadesetminutnoj završnici “Lift” unutar koje se dramatična, višeslojna kompozicija razbija neočekivanim ali apsolutno, nadahnutim free jazz momentima. Album kojem ću se sigurno vraćati. ⟳


Eels - Extreme Witchcraft (E Works)

Gospodin Mark E Everett i ja imamo vrlo kompliciran višegodišnji jednostrani odnos. E je autor jednog od mojih najdražih albuma uopće, “Electro-Shock Blues”, koji nije samo iskaz mog glazbenog ukusa, već je (s godinama sam sve svjesniji) itekako utjecao na moj svjetonazor, poglavito u pogledu na mentalno zdravlje. Upravo zato svaki idući album Eeelsa u meni proizvede nesvjesnu lažnu nadu da će se ponoviti taj efekt “Electro-Shock Bluesa”. S godinama sam postao svjestan da ni ja ni E nismo isti ljudi koji smo bili 1998. pa sam ta očekivanja prepisao vlastitom adolescenskom pretjerivanju koje je iz godinu polako, ali sustavno zamijenjeno anhedonijom srednje dobi. No, kad sam vidio da je “Extreme Witchcraft” rađen u suradnji s Johnom Parishem, producentom drugog mi po redu omiljenog Eels ostvarenja “Souljacker”, očekivanja su mi opet naglo porasla. Najbolje što mogu reći je da nisam razočaran. E piše te svoje gorko-slatke pjesmice jednako efektno, istovremeno jako angažirano i rezignirano, a ovaj tip ogoljelog, sirovog lo fi blues rock aranžmana im je oduvijek sjajno odgovarao. Ovo je njihov najbolji album još od “End Times” iz 2010. i premda ništa neće zamijeniti “Electro-Shock Blues”, nastavit ću ga i dalje slušati jer to fanovi rade - uvijek traže ono što već imaju. ⏯



Celeste - Assassine(s) (Nuclear Blast)

Francuski atmosferični sludge/black metal bend spada u onaj tip izvođača na koji bih uvijek bacio uho pokušavajući shvatiti čemu hvale. ”Assassine(s)” je njihov šesti album i ja sam još jednom u čudu. Da, produkcija je izvrsna - glasna i izravna, ali pjesme pokazuju da je ovaj bend generički spoj post black klišeja i jednostavno nepodnošljive jednodimenzionalne macho vokalne izvedbe koja je prestala biti zanimljiva prije nekih dvadesetak godina. Mogao sam i bez znatiželje.⥄


Cloakroom - Dissolution Wave (Relapse)

Cloakroom su na prošlom, pet godina starom albumu "Time Well" pokazali da znaju raditi slojevitu gitarsku glazbu naslonjenu na pregršt stilova iz ranih devedesetih u rasponu od slowcorea, dream popa, shoegazea pa sve do vrlo distorziranog alternativnog rocka. Glavna vrlina ovog albuma je to što su sve te svoje interese uspjeli sažeti u kompaktan set pjesama ispod četrdeset minuta sveukupnog trajanja, no meni nedostaje nepregledni osjećaj melankolije koji je “Time Well” odvojio od ostatka suvremene "buljimo u pedale" konkurencije. ⥄


Steve Gunn - Nakama (Matador)

Steve Gunn lani je objavio sjajni “The Other You”, a na ovom EP-ju nastavlja njegov lakonski opušteni ton, dopuštajući upliv gostujućih glazbenika, bilo da se radi o afričkom gitarskom heroju Mdou Moctaru, majstorima improvizacije the Natural Information Society ili sjajnoj Circuit des Yeux. ⟳


King Gizzard & the Lizard Wizard - Butterfly 3001 (KGLW)

Malo tko bi se mogao kladiti da će hiperproduktivni Australci objaviti jednu od najzanimljivijih kolekcija remiksa posljednjih godina. Njihov recentni album “Butterfly 3000” sam po sebi je predstavljao izlet u elektroniku, no ova kolekcija okuplja vrlo raznolike remiksere, od veterana poput DJ Shadowa i Sctientista do mlade Yu Su. Skoro svi sudionici su prihvatili vedru, osunčanu crtu originalnih pjesama i odveli ih bilo u plesnije, bilo psihodeličnije vode. ⏯


Modern Nature - Isle of Noise (Bella Union)

Novi album Modern Nature, projekta okupljenog oko Jacka Coopera, predivna je art rock ploča. Spajanje nasljeđa prog rocka s kraja šezdesetih sa suzdržanim stilom čikaškog post rocka iz devedesetih podsjeća donekle na prošlogodišnji “Course in Fable” Ryleya Walkera, no s puno manje gitarskih komplikacija, a jednakom količinom jazz začina. Volite li Roberta Wyatta, Tortoise ili pak podcijenjeno remek-djelo “Is A Woman” Lambchopa, ovo je album za vas. ⟳

201 views