Search

Now playing: Muse, JID, Stella Donelly, Boris, Rachika Nayar ...

Updated: Sep 9

Ponovno dvotjedni izbor. Od antiautoritarnih rock zvijezda preko ambicioznih repera do samozatajnih kantautora i stadionskog ambienta.



Muse - Will of the People (Warner)

Matthew Bellamy vjerojatno misli da je “Will of The People” “The Wall” metaverse doba, a zapravo je jedan te isti album koji Muse snimaju posljednjih petnestak godina. Malo distopije, malo Queena, malo nagluhog osluškivanja trendova. Sve to je pokušaj moderniziranja formule velikog arena rock benda. Muse nikad nisu skrivali svoju ridikuloznost samo se sve ona teže može opisati kao dio šarma, a sve više kao automatizam iz kojeg nema izlaza. No, ako ste ljubitelji pompoznih deluzija rock zvijezda, ovdje sigurno ima materijala za površno, ali zabavno slušanje. Posebno se to odnosi na urnebesnu završnu “We’re Fucking Fucked”, namjerni potpuno pretjerani ples na rubu autoparodije. ⏯


JID -The Forever Story (Dreamville)

Hvaljeni novi album JID-a po meni i dalje ne odgovara na pitanje je li samo stvarno dobar klon Kendricka Lamara ili nešto puno više. S obzirom na gustoću i trajanje “The Forever Story”, pretpostavljam da će se odgovor sam razotkriti u opetovanim slušanjima. ⏯


Stella Donelly - Flood (Secretly Canadian)

Dugoočekivani drugi album talentirane australske kantautorice mi zasad nema oštrinu, šarm i humor izvrsnog debija “Beware of the Dogs”. Nisam siguran jesu li kriva moja velika očekivanja ili je Donelly svjesno i namjerno otupila pero. ⏯


Boris - Heavy Rocks (2022) (Relapse)

Za razliku od relativno mlakog “W” koji je izašao početkom godine, novi, treći album za Boris koji nosi ime “Heavy Rocks” brutalni je sonični napad na osjetila. Nošen “sve u crveno“ produkcijom i Aatsuovim sumanutim vokalom, “Heavy Rocks” je stoner metal sviran poput free jazza i oslobođen svih inhibicija. ⟳


Rachika Nayar - Heaven Come Crashing (NNA Tapes)

“Our Hands Against the Dusk”, prošlogodišnji debi Rachike Nayar, bio je simpatičan gitarski ambient, no njen novi album predstavlja neočekivan iskorak ne toliko u strukturi i stilu koliko u atmosferi. Na pola puta između post rocka i ravea, “Heaven Crushing Down” zvuk je neprekidne melankolične euforije. Oslonjena mahom na procesuiranu gitaru, Nayar slaže bogate slojeve zvuka koji podjednako asociraju na Fenneszov rad s početka nultih, Mogwai i M83. Ovaj “arena ambient” pristup može nervirati svojm ambicijom i otvorenošću, ali ako vas zanima drugačiji, a opet vrlo pristupačan tip gitarske glazbe, onda je ovo album za vas. ⟳



Antonio Sanchez - SHIFT (Bad Hombre II) (Warner)

Jazz bubnjar Antonio Sanchez najpoznatiji je po sjajnom soundtracku za The Birdman, a drugi iz serije albuma nazvanih Bad Hombre po količini vokalnih gostiju podsjeća na elektronske albume s kraja devedesetih i početka nultih prije negoli na klasično jazz ostvarenje. Čak i zvukom “Shift” podsjeća na trip hop ili downtempo album iz tog razdoblja. Razlika je u tome da ritmovi nisu samplirani ili programirani nego svirani. Pjesme variraju i atmosferom i kvalitetom, no Sanchezovi briljantni bubnjevi uvijek su središte zvučne slike. Možda bi sve bilo još bolje da se okani pop struktura i vrati u manijakalnu improvizaciju koja ga je proslavila. ⏯


The Callous Daoboys - Celebrity Therapist (MNRK Heavy)

Drugi album višečlanog mathcore benda iz Atlante napadne vas svim sredstvima u manijakalnoj uvodnoj “Violent Astrology” i ne pušta sljedećih pola sata. Tko voli The Dillinger Escape Plan ili Converge s prstohvatom Mr. Bungle teatralnosti ne bi trebao ovo propustiti. ⟳


Megadeth -The Sick, the Dying… and the Dead! (Ume)

Megadeth album na kojem Dave Mustaine ne zvuči kao pripiti goblin u 2022. pun polupristojnih čvrsto konstruiranih pjesama? Stvarno živimo u vrlo čudnom svijetu. ⏯


Ezra Furman - All of Us In Flames (Bella Union)

Novi album Ezre Furman zvuči kao “Transformer” kojeg izvodi Bob Dylan. Same pjesme ne uspijevaju izdržati do kraja teret te usporedbe, ali i dalje predstavljaju intrigantno slušanje. ⟳


Pianos Become the Teeth - Drift (Epitaph)

Ugodan atmosferični alter rock nekadašnjih emo uzdanica. Eventualna mana su inzistiranje na sličnim strukturama pjesama koje se na kraju pretvore u jedan monilitni zid melankolije srednjeg tempa. ⏯


120 views