Čekao sam petak da dopunim popis raznim atrakcijama.
Miley Cyrus - Endless Summer Vacation (Columbia)
Na novom albumu najavljenim self help megahitom “Flowers”, Miley Cyrus je odlučila igrati na sigurno orijentirajući album prema adult dance popu kakav je lani do velikih uspjeha nosio albume Harryja Stylesa i Taylor Swift, izvođača koji su imali sličan put od teen idola do masovno popularnih i kritički prihvaćenih pop zvijezda. Miley ne bi bila Miley da u sav “user friendly” pristup nije ubilacila “Handstand”, napisanu u suradnji s redateljem Harmonyjem Korineom koja zvuči kao sudar Madonne i Williama S. Burroughsa. Kad na albumu imaš stvar koja se zove “Wildcard”, onda moraš makar i mrvicu pokazati da to stvarno i jesi.⏯
Fever Ray - Radical Romantics (Rabid)
Treći album Karin Dreijer kao Fever Ray povratak je “gotičko tropskom” zvuku istoimenog prvijenca. Nitko ne radi ništa slično, a kombinacija sablasne i senzualne atmosfere se savršeno nastavlja na nasljeđe svega što su The Knife započeli prije više od dvadeset godina.⟳
Sleaford Mods - UK Grim (Rough Trade)
U nedavnom tekstu u Sterogumu, Stuart Breman je okarakterizirao Sleaford Mods kao “working class BBC”, parafrazirajući legendarnu izjavu Chucka D-ja o hip hipu kao “crnačkom CNN-u”. Ta dosjetka zapravo savršeno objašnjava reportažnu prirodu njihove glazbe. Događaji koje James Williamson referencira često budu zaboravljeni odmah po izlasku albuma, no nije toliko bitan sam sadržaj tekstova koliko ton i namjera. Sleaford Mods očigledno nisu tu da rade bezvremenska remek-djela, već da tekstualno i glazbeno što plastičnije približe osjećaj života u Britaniji. Rekao bih da im na potezu od “Austerity Dogs” iz 2013. do danas to stalno polazi za rukom. Kako će vam što sjesti ovisi ponajviše o vama; oni se neće mijenjati, a nemaju ni zašto. Nije da će “UK Grim” odjednom postati “UK Bright”. ⟳
Kali Uchis - Red Moon in Venus (Geffen)
Treći album RnB pjevačice Kali Uchis demonstracija je ultrasofisticiranog senzualnog neo soula. Za razliku od većine velikih pop izdanja orijentiranih oko nekoliko jakih singlova, “Red Moon in Venus” ujednačen je u svojoj kvaliteti i atmosferi. Možda malo i na svoju štetu, jer se na kraju ovih četrdesetak minuta pjesme ipak izgube u masi.⏯
Macklemore - Ben (Bendo)
Macklemore je rijetki megapopularni hip hop izvođač posljednjeg desetljeća koji se uporno trudi napraviti sve kako treba, ispričati se za svaki nedostatak, navesti sve svoje idole, poslati pozitivne poruke. Tim više je smiješno kako uvijek postigne suprotni efekt. “Ben” je najavljen s “Heroes”, boom bap produkcijom u kojoj se taksativno navode sve stvari koje su Benjamina Hammonda Haggertyja privukle hip hop, no velika većina albuma otpada na apsolutno nepodnošljivi inspiracijski radio pop šrot. Najgore od svega što Macklemore djeluje vrlo strastveno i autentično dok radi ovo sranje od muzike. Nekad su iskrenost i dobre namjere doista put do (audio) pakla. ⥄
Zulu - A New Tomorrow (Flatspot)
Drugi album mladog kalifornijskog hardcore benda čini se kao nevjerojatna propuštena prilika. Koncept u kojem soul, jazz i reggae semplovi i spoken word dijelovi presijecaju njihovu frenetičnu glazbu na papiru se čini kao briljantna ideja. Nažalost, Zulu su se zaigrali pa su poigravajući se izborom i dinamikom postojećeg materijala zaboravili napisati dobar vlastiti. Pjesme su jednostavno previše pravocrtne, oslonjene na bazične breakdowne i generičke rifove. Jedina dinamika izvire iz kontrapunkta sa sempliranim materijalom, ali to nije dovoljno. ⏯
Philip Selway - Strange Dance (Bella Union)
Što god napravio, Phil Selway će uvijek prije svega biti bubnjar Radioheada. Selway od toga ne bježi pa je novi kantautorski album najbolje doživjeti kao simpatičan ispušni ventil. Relativno predvidljive, pa možda i banalne pjesme spašavaju delikatni, ali detaljni aranžmani koji pokazuju da ti neke stvari pređu u naviku koliko kod htio pojednostaviti stvari. ⏯
Chunky - Somebody’s Child (Eglo Records)
Jako zanimljiv studijski debi dugogodišnjeg mančesterskog klupskog MC-ja jasno ilustrira zašto bi reperi češće trebali birati netipične, pa čak i bizarne beatove.⏯
The Psychotic Monks - Pink Color Surgery (Vicious Circle)
Treći album francuskog benda producirao je Daniel Fox iz Gilla Banda pa možda ni ne čudi da podsjeća na njihov organski techno/post punk. Razlika je ponajviše u tome da The Psychotic Monks prepoznatljiv naglasak na repetativnoj preciznosti razbijaju apstraktnim glazbenim i vokalnim humorom više nalik na nešto proizašlo iz post Gong hipijevštine nego na abrazivnu noise rock tradiciju.⟳
Sam Gendel - Cook Up (Nonesuch)
Hiperaktivni jazz multiinstrumentalist Sam Gendel godišnje izbaci toliko projekata da ih je teško pobrojati, a kamoli poslušati. Njegov novi album kolekcija je obrada RnB pjesama kasnih devedesetih - ranih nultih, no nemojte očekivati neki smooth jazz za popodnevne TV emisije. Gendela kao i obično zanima dekonstrukcija i humor pa ove verzije, uz to što iskazuju očiglednu naklonost prema originalima, sadrže i niz glazbenih slapstick intervencija koje nisu za svakog. Neobično i zabavno.⏯
Comments