Spoj dva protekla tjedna.
Metric - Formentera
Deveti album kanadskih indie veterana otvara se fenomenalnom “Doomscroller”, desetominutnim krautrock/electro pop epom koji savršeno zamrzava ovu sekundu u razvoju kasnog kapitalizma. Kombinacija distanciranog, apatičnog vokala Emily Haines i višeslojnog, ali izrazito propulzivnog instrumentala obećava visine do koji ostalih osam pjesama ipak ne uspijevaju doći, no i njihov solidni indie pop itekako pruža razloga za slušanje. ⟳
Kyle Dixon & Michael Stein - Stranger Things 4 (Original Score From The Netflix Series) (Lakeshore)
Negdje u sjeni priče o megauspješnim syncovima Kate Bush i Metallice u četvrtoj sezoni “Stranger Things” ostao je sve bolji score Kylea Dixona & Michaela Steina. Ono što je u prvoj sezoni počelo kao simatičan komad retrowavea pretvorilo se u punokrvnu filmsku glazbu koja još uvijek puno crpi iz carpenterovsko-goblinovske tangerinedreamovske filmski synth tradicije, ali istodobno uspijeva obuhvatiti puno drugih stilova, od saharinskih melodija Johna Williamsa, preko pulsirajućih industrial dijelova do apextwinovskih apstrakcija. ⟳
Petrol Girls - Baby (Hassle Records)
Britanski post hardcore četverac pali sve pred sobom na vrlo prigodnom trećem albumu “Baby”. Vokalna izvedba i otvoreno feministički tekstovi frontwomenice Ren Aldridge suptilni su otprilike koliko i molotoljev koktel, no tematika je takva da je to jedina moguća opcija. “Baby, I Had An Abortion” i “Fight For Our Lives” su apsolutne himne, no ni ostatak relativno kratkog albuma nimalo ne zaostaje. Jedan od najboljih žestokih gitarističkih albuma godine dosad. ⟳
Viagra Boys - Cave World (Year0001)
Nakon prošlogodišnjeg meni poprilično mlakog “Welfare Jazz”, švedski punk provokatori vraćaju se pomalo jednoličnim, ali vrlo energičnim i na groove izrazito orijentiranim dance punk albumom čiji se koncept vrti oko parodija raznih alt right teorija. sklizak je to teren, ali ga sarkastični vokalni pristup Sebastiana Murphya većinski uspjeva iznijeti posebno u fantastičnoj “Creepy Crawlers”u kojoj zvuči kao mješavina Nicka Cavea i Alexa Jonesa. ⏯
Caterina Barbieri - Spirit Exit (light -years)
Fantastični novi album Caterine Barbieri majstorija je metodičnog, ali i vrlo melodičnog pristupa modularnoj sintezi. Dok se većina kompozitora koji se odluče na tu najkompliciraniju od svih synth disciplina uglavnom orijentira na teksturalno bogatstvo koje se kroz nju nudi, Barbieri njeguje minimalistički pristup izrazito definiranih pomalo arhaičnih melodijskih linija koje skupa s digitalno zborskim aranžmanima tvore skoro pa steampunk završni doživljaj. Nešto mi govori da će Barbieri vrlo brzo završiti u vodama filmske glazbe jer je “Spirit Exit” kao stvoren za suvremeni tzv. elevated horror. ⟳
Moor Mother - Jazz Codes (AntI)
Hiperproduktivna Moor Mother objavljuje barem jedan do dva samostalna ili suradnička projekta godišnje, a najnoviji “Jazz Codes” je na neki način spoj više njenih interesa jazza, hip hopa, poezije, ambijentalne glazbe. Kao i dosta prijašnjih projekata, album pati od možda i pretjerano kolažnog pristupa, ali je unatoč tome zanimljiv ponajprije zbog svog vrlo slobodnog pristupa jazz povijesti i aktivizmu. ⏯
Mogwai - Black Bird OST (Rock Action)
Posljednjih godina me puno više intrigiraju soundtrack radovi škotskih post rock pionira negoli redovni albumi. Unutar rada za film i televiziju više se poigravaju formom, a zadržavaju svoj prepoznatljivi sineastični osjećaj koji im je vjerojatno i priskrbio toliko angažmana. Glazba za Appleovu seriju “Black Bird” nije iznimka od tog pravila. Mogwai su majstori miješanja saharinskih emotivnih djelova, abrazivnih tekstura i ekspresivnih krešenda zbog kojih ovakva partitura predstavlja skoro pa savršeno pozadinsko slušanje. ⏯
Greg Puciato - Mirrorcell (Federal Prisoner)
Nekadašnji frontman Dillinger Escape Plan na drugom albumu pod svojim imenom još jednom demonstrira sklonost eklektičnom hard rocku. No uz sve solidno izvedene pseudo grunge stilizacije, najsvjetliji trenuci albuma su ipak kratki podsjetnici na odličan synthpop projekt Black Queen.⏯
Party Dozen - The Real Work (Temporary Residence)
Treći album australskog saksofon/bubnjevi/efekti dua Party Dozen iznimno je zabavna, uglavnom instrumentalna ploča koja prije svega plijeni svojom energijom. Nimalo slučajno jedine razumljive riječi pripale su Nicku Caveu koja na kraju “Meccca the Mutt” samo uzvikne “I got a Mutt, A Mutt Called Mecca”. Cijeli “garažni bend” na steroidima malo i podsjeća na Grinderman, ali izveden furioznošću Lightning Bolt, pa se ne bi začudio nekoju budućoj kolaboraciji s Caveom ili Elllisom. Preporuka. ⟳
Momma - Household Name (Polyvinyl)
Kao djetetu devedesetih mi je uvijek teško odlučiti što misliti kad netko tako sočno koristi gorko-slatkastu tiho-glasno dinamiku kao bruklinški duo Momma na svom drugom albumu. Nije da nisam čuo tisuću puta negu izvedenicu istog, ali gotovo svaki put nasjednem. ⏯