top of page
Search

Now playing: M83, Yves Tumor, 100 gecs, Lonnie Holley,MSPAINT...

Tjedan stilskih vježbi.



M83 - Fantasy (Virgin)

Nakon što je odreagirao na ogroman uspjeh “Hurry We’re Dreaming” zbrkanim “Junk” i povukao se u pozadinu kroz rad na soundtrackovima i instrumentalnim albumima, Anthony Gonzales vratio se sintezom svega što je napravio prethodna dva desetljeća. Glavna zamjerka koja bi se mogla ovom albumu uputiti je to da mari za ugođaj daleko više nego za pjesme, no to je u biti oduvijek i poanta M83. Gonzales je bio i ostao nevjerojatno dobar u kreiranju atmosfere “lažnih osamdesetih”, pa je “Fantasy” je još jedan dokaz da rijetko tko zna pogoditi spielbergovsku Petar Pan atmosferu kao on. Svim sezonama “Stranger Thingsa” unatoč.


Yves Tumor - Praise a Lord Who Chews but Which Does Not Consume; (Or Simply, Hot Between Worlds) (Warp)

Većina ljudi će karijeru Yvesa Tumora opisati kroz dvije potpuno različite cjeline - lo fi sempladeliju na granici s vaporewaveom na početku karijere i glam rock/post punk/RnB fuziju koja je obilježila nedavne albume objavljene na Warpu. Slušajući novi album, koji zvuči kao nepostojeći megaseller alternativnog rocka iz sredine devedesetih, shvatio sam da su razlike daleko manje nego se na prvu čini. Kvaliteta zvuka i instrumentarij su različiti, no princip rada je isti - kolaž referenci, utjecaja, estetskih izbora. Glazba Yvesa Tumora kao da je napravljena za glazbene kritičare, puna posveta i hipotetskih scenarija. Baš kao što je redatelj poput Nicholasa Windinga Refna vrhunski stilist kojem zbog vizualne virtuoznosnosti izmiče emocionalna težina, tako i glazba Yvesa Tumora ostavlja puno praznine ispod tehničkih i intelektualnih vježbi.


100 gecs - 10 000 gecs (Atlantic)

Drugi album hyperpop dua 100 gecs također je pun referenci i meta komentara, no namjerno sveden na estetiku najnižeg zajedničkog nazivnika. Velika većina ovog albuma zvuči kao pop punk, nu metal i mall emo kasnih devedesetih i ranih nultih provučen kroz slojeve distorzija i digitalnih manipulacija. Namjerno iritatni i banalni, 100 gecs stvaraju audio memove koji daleko bolje funkcioniraju kao beskonačni sadržaj za hiperlinkove nego glazba za aktivno slušanje.


Lonnie Holley - Oh Me, Oh My (Jagjauwar)

Četvrti samostalni album vizualnog umjetnika i outsider glazbenika Lonnieja Holleya pun je slavnih i utjecajnih gostiju - Michael Stipe, Bon Iver, Sharon Van Etten, Moor Mother - no nitko od njih ne oduzima prostor za Holleyeve priče izvedene nesputanim vokaliziranjima na pola puta između spoken worda i molitve. Iskusni producent Jacknife Lee dao je albumu slojevit i vrlo profesionalan prizvuk, ali je istodobno zadržao spontani nelinearni pristup kakav je obilježavao dosadašnje Holleyeve glazbene radove. Potresna “Mount Meigs” najbolja je ilustracija njegovog nekonvencionalnog, ali izrazito emotivnog izričaja.


MSPAINT - Post American (Convulse)

Rijetko mi se dogodi da pjevušim dok preslušavam, posebno na prvo slušanje, no debi synth punk benda MSPAINT posjeduje pristupačnost i izravnost koja vas unutar pola pjesme uvuče u svoj svijet. Sastavljeni od članova s korijenima u hardcoreu, MSPAINT grade pjesme na pamtljivim synth rifovima, brutalnom distorziranom basu i jednostavnim, prodornim bubnjevima. Vokalist Deedee vrišti/repa/mantra tekstove koji koliko god bili ogorčeni oko stanja svijeta, toliko nose neobičnu crtu optimizma najočitiju u fenomenalnoj naslovnoj pjesmi.




Judiciary - Flesh + Blood (Close Casket Activities)

Nemilosrdna fuzija metalcorea i crossover thrasha na drugom album teksaških Judiciary po nekoj logici stvari bi trebala prerasti u dosadu već negdje oko treće pjesme, no to se, bar što se mene tiče, ne događa do samog kraja ovih četrdesetak minuta. Agresija i ustrajni groove povremeno su razbijeni atmosferičnim začinima u kojima je lako prepostati prste Arthura Rizka, najsvestranijeg i vjerojatno najzanimljivijeg producenta u ekstremnom metalu posljednjih desetak godina.


Mhaol - Attachment Styles (Tulle)

Debi irskog benda nezasluženo je prošao ispod radara. Šteta, jer njihov spoj aktualnih ritmičkih noise rock tendencija, deadpan vokala i riot girrl stava očitog u eksplicitno feminističkim tekstovima odlično funkcionira i u ponovljenim saslušanju.


Godcaster - Godcaster (Ramp Local)

Drugi album ovog ambicioznog art rock benda se toliko poigrava dinamikom da se lako pogubiti u labirintu dijelova tiho-glasno-tiho. Dezorijentiranost se i čini kao jedan od ciljeva. Bend koji obećava.


Theory of A Deadman - Dinosaur (Roadrunner)

Jeste li se ikad zapitali kako bi zvučao spoj Maroon 5 i Nickelback? Niste? Nisam ni ja, ali “Dinosaur” pruža vrlo dobar odgovor na ovo grozomorno hipotetsko pitanje.


Volker Bertelmann - All Quiet On The Western Front OST (Netflix)

Oscarom nagrađena partitura Volkera Bertelmana poznatog i pod umjetničkim imenom Hauschka funkcionalna je, ali i podosta predvidljiva podloga za zbivanja na ekranu. Oni koji poznaju autorovo djelovanje znaju da mu je glavni instrument preparirani klavir. Nažalost, takve začudnije teksture ovdje su zamijenjene standardnim jezikom moderne kompozicije pune dramatičnih pauzi i post minimalističkih cikličkih melodija. Daleko od lošeg, ali ni sjena sjajnim radu Justina Hurwitza na “Babylonu”.


Recent Posts

See All

Comentarios


bottom of page