top of page
Search

Now playing: Liam Gallagher,Wilco, Top Gun OST, Bruce Hornsby , HAAi...

Tjedan ispunjen veteranskim izdanjima i debitantskim zgodicima.





Liam Gallagher

C’mon You Know (Warner)

Sve sam uvjereniji da braća Gallagher u životu nisu čula ništa osim The Beatlesa. U svakom slučaju, ako i jesu, to jako dobro skrivaju. Treći samostalni album mlađeg i grintavijeg Gallaghera posjeduje, pretpostavljam, vrlo svjesnu “Let It Be” atmosferu. Puno bolje nego što bi trebalo biti, ali i dalje najpreporučljivije ljudima koji vole povremeno baciti uho na nazalni, ponosno pompozni pop rock koji nitko ne radi s takvim guštom i autentičnom nebrigom za glazbeno sazrijevanje kao posvađana braća iz permanentne “69/96”.


Wilco

Cruel Country (dBpm)

Rijetki su bendovi koji profitiraju od dugog formata, no Wilco su nakon skoro desetljeća albuma koji ne prelaze četrdeset minuta ili su jedva toliko dugi odlučili da je dosta konciznosti i objavili ovaj dvostruki album s 21 pjesmom i skoro osamdeset minuta glazbe. Snimljen uživo u studiju, “Cruel Country” hrabro je oslonjen “samo” na snagu Tweedyjevog autorstva i opipljive bendovske kemije. Ovo je gotovo platonski ideal “kasnog” albuma na kojem se provlače elementi raznih razdoblja karijere, sve zvuči izrazito opušteno, a opet uigrano. Odličan album.


V/A

Top Gun: Maverick (Music From the Motion Picture) (Interscope)

Jeste li umorni od neprekidne 80’s nostalgije? Naravno da jeste, ali kroz dva desetljeća neprekidnog kopanja po nasljeđu onog što se prije četvrt stoljeća činilo kao slijepa točka pop kulture čini mi se da je pronađena dobitna formula koju svako malo netko nabode – osamdesete nisu stvarno povijesno razdoblje, one su osjećaj. Soundtrack dugo očekivanog nastavka “Top Guna” besramno igra na tu kartu. Ne samo da su dovukli Harolda Faltermeyera i njegovu legendarnu temu (nije “Axel F”, ali nije ni daleko) već je tu i “Danger Zone” Kennya Logginsa da nam dodatno telegrafira nezaobilazni “sjećate se ovoga?” moment. Uz to najavni singl “Hold My Hand”, power balada Lady Gage zvuči kao AI verzija glazbene teme za ovakav film. Partitura se, pak, Hansa Zimmera i Lornea Balefea ipak drži prošireno orkestralnih standarda suvremenih blockbustera i ne osvrće se previše na ostatak nostalgičnog pakiranja. Slično se može reći i za drugu originalnu pjesmu soundtracka “I Ain’t Worried” One Republic koja iz nekog razloga referencira 1999. i semplira “Young Folks” Peter, Bjorn & Johna servirajući time dodatni nostalgični gulaš za razne generacije. Zaključak? Bitno da je poznato i da nije “sada”. Vrlo utješno.


Bruce Hornsby

‘Flicted (Thirty Tigers)

Bruce Hornsby je, pak, tip koji, čini se, panično bježi od nostalgije. Njegov debi s pratećim bendom The Range iz 1986. iznjedrio je dva ogromna AOR hita “Mandolin Rain” i “The Way It Is”, kasnije sampliranu u u 2Pacovoj “Changes”. No, umjesto da ganja karijeru rock superzvijezde za reganovsku Ameriku, Bruce se kasnih osamdesetih pridružio Grateful Deadu kao klavijaturist. Samostalnu karijeru nastavio je u devedesetima, no uspjeh prvijenca izostao je. Slušajući albume koje Hornsby posljednjih godina izbacuje često okružen upola mlađim indie glazbenicima, reklo bi se da ga nije baš ni briga. “‘Flicted” je opušteni eksperimentalni pop album čiji autor očigledno uživa u često vrlo bizarnim stilskim eksperimentima. Zašto i ne ako sve to plaćaju tantijemi iz osamdesetih.


HAAi

Baby, We Are Ascending (Mute)

Dugo nisam čuo album čiji zvuk bolje odgovara naslovu od dugosvirajućeg debija australske producentice. Od prvog sekunde album zvuči kao ispaljivanje u atmosferu, a HAAi nevjerojatnom vještinom i lakoćom povezuje techno, ambient, UK garage i drum 'n' bass u filmski široku ekstatičnu zvučnu sliku. Veliko iznenađenje.




Kaitlyn Aurelia Smith & Emile Mosseri

I Could Be Your Dog / I Could Be Your Moon (Ghostly)

Ambijentalna izvođačica Kaitlyn Aurelia Smith i filmski skladatelj Emile Mosseri objavili su ovaj šarmantni album pun nenametljivih, jako slatkih ambient pop pjesama na rubu usputnog i konkretnog. Downtempo za ljude koji ne vole taj pojam.


Dehd

Blue Skies (Fat Possum)

Cinični bi dio mene volio napisati nešto o ovom namjerno jednostavnom indie rock albumu čikaškog tria Dehd, ali kad poslušam poletnu, zaraznu naslovnu stvar, jednostavno ne mogu. Ponekad ne treba puno razmišljati.


Bob Vylan

Bob Vylan Presents The Price of Life (Self Released)

Britanski duo svira načelno zanimljivu kombinaciju punka i hip hopa, no sve je skupa opterećeno pretjeranim pojednostavljivanjem dvaju načelno suprotstavljenih žanrova, a još više parolaškim tekstovima zbog kojih zastupljene ideje zvuče nezasluženo banalno. Može ovo sve puno bolje.


Oren Ambarchi/ Johan Berthling/ Andreas Werliin

Ghosted (Drag City)

Gitarist Oren Ambarchi često objavljuje suradničke albume. “Ghosted” je snimljen uživo u studiju i reklo bi se većim dijelom potpuno improviziran. Ambarchi, kontrabasist Berthling i bubnjar Werliin ispipavaju mogućnosti repetitivnog groovea

ispreplićući pritom jazz i krautrock bez vidljivih napora.


Emma Ruth Rundle

EG2: Dowsing Voice (Sargent House)

Nakon prošlogodišnjeg intimističkog kantautorskog albuma “Engine of Hell” Emma Ruth Rundle vraća se ovim instrumentalnim “gitara plus vokalizacije” albumom koji često podsjeća na glazbu za neki zamišljeni pastoralni indie horror. Interesantno, no uz malo discipline bilo bi i izvrsno.



116 views

Recent Posts

See All

コメント


bottom of page