Ne previše zanimljiv tjedan, ali dovoljan za par opeservacija. Ponavljanja su rezultat mog mozga, ali bome i tematike.
Kurt Vile - (watch my moves) (Verve)
Kao i svaki kasniji Vileov album i ovaj je mrvicu predug, no nitko ne radi ovakav tip opuštenog folk rocka s tolikom lakoćom kao on. To ponekad rezultira manje pamtljivim pjesmama opuštenih struktura često na granici interne šale, ali isto tako i ugodnim slušateljskim iskustvom unutar kojeg sat vremena prođe kao pet minuta. ⏯
Loop - Sonacy (Cooking Vinyl)
Jednostavno nazvani Loop bili su jedan od britanskih bendova koji su krajem osamdesetih oživjeli space rock, no nisu dočekali devedesete kad su se vedete tog zvuka poput Spiritualized i The Verve umalo pretvorili u superzvijezde. Umjesto toga gitarist i vokalist Robert Hampson pokrenuo je ambijentalni projekt Main u kojem su do izražaja došle ezoteričnije tendencije benda. “Sonacy” je povratnički album Loopa iako osim Hampsona ne sudjeluje nitko iz originalne postave, no zato je specifični zvuk i dalje tu - distancirani vokali, elastične bas linije, vozeći kraut ritmovi i nepregledni slojevi gitarske distorzije. Od kasnih osamdesetih ovaj je zvuk prožvakan bezbroj puta, no uvijek je lako prepoznati radi li ga se zbog percipiranog kula ili istinske uživljenosti u teksturalne mogućnosti ovakve glazbe čije su hipnotičke kvalitete na rubu techna, kao što je to ovdje slučaj. ⏯
Swedish House Mafia - Paradise Again (Republic)
Debitantski album Swedish House Mafia u 2022. na papiru nekako nema smisla budući da je je švedski trio superstar DJ-eva zakasnio na takav potez cijelo desetljeće u odnosu na vrijeme kad je njihova “Don’t You Worry Child” bila jedna od pjesama koje su barem nakratko pretvorila stadionski EDM u zvuk top 40 popa. Kvaka s ovim albumom je da su i oni toga svjesni pa je “Paradise Again” obojen mračnim synthwave i post industrial zvukovima očigledno nadahnutim Gesaffelsteinom i The Weekendom. Rezultat bi bio iznenađujuće solidan da album ne traje debelo predugih sat vremena i da su se potpuno riješili nepotrebnih EDM “ooooo ooooo ooooo”izama koje još zastarjelije djeluju uz ovakvu mračnu synth paletu. ⥄
The Linda Lindas - Growing Up (Epitaph)
Vjerujete li Aleksandru Dragašu, The Linda Lindas su trenutno najbolji bend na svijetu. Vjerujete li mrzovoljnim komentatorima na rate your music, one su još jedne u nizu “industry plant” bendova. No, slušajući njihov simpatični debi “Growing Up”, lako je zaključiti da je istina negdje po sredini. Od The Runaways naovamo svako malo se pojavi ovakav girl power tinejdžerski bend koji uspješno spoji punk estetiku i efektni power pop. Koplja se lome oko potpuno krivih stvari poput autentičnosti, a zapravo svaka generacija treba bend poput ovog baš u tom određenom trenutku. Kasnije će odrasti i one i publika i to je sve dio pop glazbe. Nema u tome neke velike (kapitalističke) zavjere ni neke “tri akorda i istina” evolucionarne namjere. Prijemčiva glazba dolazi u mnogim oblicima, a ovo je jedan od najefikasnijih. ⏯
Sault - Air (Forever Living Originals)
Anonimni britanski neo soul kolektiv Sault se definitivno ne srami velikih gesti. Izdali su šest albuma u tri godine, od koji je posljednji, lanjski “Nine” bio dostupan na streamingu 99 dana. Novi album “Air” najveći je odmak od dosadašnjeg labavog, ali ipak jasno naznačenog stila. Četrdesetpetominutni instrumentalni album bešavno spaja elemente zborskog pjevanja, moderne klasike, minimalizma i spiritual jazza. Možete taj potez bez problema okarakterizirati pretencioznim, no teško je osporiti ljepotu ove glazbe. ⏯
Overmono - Crash Romantic (XL)
Britanski elektronski duo Overmono sastavljen je od braće Eda i Toma Russela koji su samostalno izdavali kao Tessela i Truss, no čini se da novi EP “Crash Romantic” najavljuje puno veće stvari stvari, barem ako je slutiti po nedavnom velikom profilu u DJ Magu. Slušajući EP jasno je da su Russelli itekako svjesni tamošnjeg, kako bi Simon Reynolds rekao, “hardcore continuuma”. Odjeci garagea, post dubstep spajaju se bez napora s drum n bassom, houseom pa čak i warpovskim IDM-om. Sad je pitanje mogu li slijediti ovo podjednako dobrim albumom. ⟳
Pan American - The Patience Fader (Kranky)
Mark Nelson bio je dio Labradforda, jednog od najboljih bendova devedesetih, za koje ćete rijetko čuti da netko kaže da su jedan od najboljih bendova devedesetih. Tijekom godina utišani nokturalni intimni intenzitet tog benda Nelson je pretvorio u Pan American, projekt čiji opus s vremenom postaje još ogoljeliji i minimalniji, ali istodobno i sve intenzivniji u svojoj tišini. Prigodno nazvani “The Patience Fader” zvuči poput jazza s ECM-a zarobljenog u vječno trajajućoj sekundi. Preporuka za strpljive. ⟳
Bad Omens - The Death Of The Peace of Mind (Sumerian)
Prva stvar koju shvatite kad upalite treći album američkog metalcore banda Bad Omens je to koliki nevjerojatni utjecaj nad žanrom imaju Bring Me The Horizon. “The Death Of Piece of Mind” bi se bez problema mogao smatrati mashupom svega što je taj bend napravio između “Sempiternal” i “Post Human”. No cijelu stvar je malo nepošteno okarakterizirati kao kopiranje jer se radi o puno širem trendu u kojem bendovi na razmeđi metalcorea i hard rocka s vidljivim komercijalnim ambicijama konstatno pokušavaju modernizirati svoj zvuk, a sve to rade dok konstantno kaskaju za modelima iz elektronskog, pop i hip hop svijeta čije obrasce svjesno ili nesvjesno prisvajaju. ⥄
Papa Roach - Ego Trip (New Noize)
Još eklatantniji primjer takvog posvajanja utjecaja su rap rock veterani Papa Roach čiji opus od druge polovice desetih kad su odlučili da ipak ne žele biti novi Motley Crue neobično nalikuje na “how do you do fellow kids” meme s Steveom Buscemijem. Sreća u nesreći je da je Jacoby Shaddix neobično uvjerljiv i raznolik u svoj aproksimaciji tinejdžerskog bijesa. No opet, najbolja stvar koju možete reći je da je “Ego Trip” dosta bolji od zadnjeg albuma Machine Gun Kellya, a to stvarno nije neka prevelika pohvala. ⥄