Još jedan šareni tjedan u siječnju.
John Cale - Mercy (Domino)
Prvi novi album Johna Calea nakon više od desetljeća pauze zaslužuje pohvalu ako ništa onda zbog autorske hrabrosti. Rijetko je čuti osamdesetogodišnjaka koji se ovako hrabro baca u koštac s raznoraznim zvukovima i žanrovima. Osvrti na album često kao usporedbu spominju Bowiejev “Blackstar” i novija ostvarenja Scotta Walkera. Pjesme na “Mercy” nemaju tu vrstu koherencije ni discipline, no ne čini se da im je to u bilo kojem trenutku cilj. Cale i mnogobrojni gosti ovdje prvenstveno kreiraju mračnu, gustu atmosferu koja miješa osobnu i kolektivnu prošlost i sadašnjost na snolik i uglavnom ne previše utješan način. ⟳
Maneskin - Rush! (Sony)
Prvi album talijanske senzacije Maneskin od međunarodnog proboja i osvajanja Eurosonga možda je i sasvim očekivano zbrkano ostvarenje. Ohrabreni velikim uspjehom obrade “Beggin”, Maneskin su se odlučili na većinski prelazak na engleski jezik, ponegdje i s katastrofalnim rezultatima kao u grozomornoj “Bla Bla Bla”. Pjesme na materinjem jeziku nastavljaju derivativnim, ali većinski simpatičnim stilom s “Teatro d ira” iz 2021. Ipak, prevladavaju one na engleskom i uglavnom djeluju kao pogubljeni pastiš nasumično vrćenih Spotify playlista. Tako primjerice “Kool Kids” zvuči kao Damiano David pokušava skinuti britanski naglasak pa zvuči kao spoj Joea Talbota iz Idles i Slowthaia skupa s ničim izazvanim “Mate”. Tekstualno se pak ograničavaju uglavnom na uzvikivanje “Cocaine” i “Rock n roll” smatrajući da je to dovoljno za etiketu “provokativnosti”. “Rush!” je školski primjer prevelikog zalogaja, odlaska u tisuću nepotrebnih smjerova, a jedan solidan bi bio sasvim dosta.⥄
The Murder Capital - Gigi's Recovery (Human Season Records)
Drugi album irskog post punk benda nalazi se negdje na pola puta između suzdržanosti sunarodnjaka Fontaines D.C. i teatralnosti Ice Age. Pjesme nikad pretjerano ne odstupaju od dobro znane formule, ali su sugestivne, čvrsto strukturirane i raskošno aranžirane, što je sasvim dovoljno ako volite ovaj tip glazbe. Kristalno jasan miks i produkcija iskusnog Johna Congeltona doprinose pozitivnom dojmu.⏯
Ladytron - Time's Arrow (Cooking Vinyl)
Ladytron već dvadesetak godina snimaju vrlo solidan synth pop. Na ovom ugodnom atmosferičnom albumu nećete naći ništa previše novog, ali ga slojevita pažljivo osmišljenja produkcija izdiže iznad modernog prosjeka žanra. ⏯
Ice Spice - LIke? EP
Ako ne brojite koliko puta prošlogodišnja Bronx Drill senzacija Ice Spice kaže “like” na svom nastupnom EP-ju, njegovih 13 minuta mogle bi vam brzo dosaditi. Flow i neosporna karizma pokazuju da bi ovdje moglo biti nečeg, no potpuni nedostatak tekstualne ili glazbene varijacije zasad koče autoricu da bude išta više od materijala za 15-sekundne memove.⥄
One Step Closer - Songs for the Willow EP (Run For Cover)
Novi EP nastavlja se na jako dobar debi album mladog hardcore benda One Step Closer. Ove tri pjesme su neprekidno na rubu emotivnog pucanja, pune himničkog naboja i instrumentalne napetosti gotovo savršeno dočarane u ovakvom ekonomičnom formatu.⏯
Ryuichi Sakamoto - 12 (Milan)
“Intimistički” nije tipičan pridjev kojim opisujemo ambijentalno ostvarenje, no novi album vetarana Ryuichija Sakamota upravo je to. Na nekoliko od ovih dvanaest kompozicija prisutni su samo klavir i disanje čime se postiže skicoidna dnevnička priroda netipična za žanr. U elektroničkim komadima Sakamoto koristi istu suzdržanu melankoličnu melodioznost koja govori jako puno i bez jedne jedine riječi. Izvrsno. ⟳
Giant Swan - Fantasy Food EP (KEK)
Bristolski industrial techno duo Giant Swan vratio se EP-jem koji je zaigran duhovit i zabavan koliko je i bučan i nemilosrdan. Sjajno.⏯
Shovel Dance Collective - The Water Is The Shovel Of The Shore (Memorials of Distinction)
Apsolutno predivna posveta Temzi londonskog avant folk kolektiva kombinira tradicijske napjeve, folk instrumentalizaciju i terenske snimke kako bi stvorila dojam svojevrsne okolišne radio drame. Jedinstven album. ⟳
Colin Stenson - The Menu OST (Milan)
Saksofonist Colin Stetson prometnuo se u istaknutog kompozitora za nezavisne horore. Njegova partitura za zapaženu horor satiru Marka Myloda na momente namjerno zanemaruje njegov prepoznatljivi intenzivni saksofonski stil u korist nešto konvencionalnije moderne kompozicije time dodatno naglašavajući kvazi hoch prirodu radnje filma. Sve pravodobno eksplodira kad treba i tako pažljivo prati dinamiku progresivno bizarnijih zbivanja na ekranu.⏯