top of page
Search

Now playing: Iggy Pop, Margo Price , Belle & Sebastian, Velvet Negroni, Billy Nomates...

Prvi ovogodišnji now playing otvaram mješavinom noviteta i prošlogodišnjih zaostataka.



Iggy Pop - Every Loser (Atlantic)

Nakon jako dobrog, jazzy “Free” iz 2019., Iggy Pop se vraća s hard rock albumom u produkciji Andrewa Watta, pop producenta specijaliziranog za suradnju s ostarjelim rock ikonama. Upotpunjen nizom gostovanja glazbenika iz poznatih bendova koji manje ili više duguju svoje postojanje Iggyju i Stoogesima, “Every Loser” zvuči kao tribute samom sebi. Humor i Iggyjeva urođena ekscentričnost spašavaju pjesme od prosječnosti, no i dalje se radi samo o simpatičnom updateu zvuka koji ga je i proslavio.


Margo Price - Strays (Loma Vista)

Četvrti album Margo Price u produkciji suvremenog soft rock majstora Jonathana Wilsona donosi blago psihodelične aranžmane, ali i standardno jako autorstvo. Price briljira u osobnim pričama i portretu malih sredina, a nešto blaža, sofisticiranija zvučna slika pokazuje da sazrela od sjajnog emocionalno i sonično sirovog prvijenca “Midwest Farmers Daughter” bez da je izgubila na autentičnosti.


Belle & Sebastian - Late Developers (Matador)

Belle & Sebastian brzo su se vratili nakon prošlogodišnjeg “A Bit of Previous” i to s vjerojatno najgorim albumom u karijeri. “Late Developers” još je jedan pokušaj stvaranja nostalgičnog pop rocka s osjećajem i rješenjima ranih do srednjih sedamdesetih, ali redovno završava u pravocrtnoj prazini koja pjesme čini još besmislenijima. Teško je vjerovati da je ovo isti bend koji je napravio “If You’re Feeling Sinister” ili “The Boy With The Arab Strap“ jer ovdje nema ništa od tog prepoznatljivog gorko-slatkog šarma, samo iluzija starinskih pop pjesama.


Velvet Negroni - Bulli (4AD)

Čini mi se da ovakva vrsta lo-fi RnB-ija posljednjih godina postaje sve prisutnija, možda i dominantna struja onog što bismo danas nazvali nesretnom sintagmom “indie”. Lani je Steve Lacy s “Bad Habit” pokazao i komercijalni potencijal naizgled lakonske prirode ovog stila. Jeremy Nutzman aka Velvet Negroni svoj debi za kultni 4AD oblikovao je pjesmama koje zvuče kao niz dobro oblikovanih tokova svijesti. Pomaže i činjenica da eklektična mješavina utjecaja istodobno zvuči tradicionalno i iznimno suvremeno. Loš sam prognozer, ali očekujem rast popularnosti ovog projekta tijekom ove godine.


Billy Nomates - Cacti (Invada)

Drugi album britanske kantautorice spoj je relativno pitkih pop rock konstrukcija koje prizivaju u sjećanje majstore forme poput The Pretenders i “socijalnih” produkcijskih rješenja na tragu suradnika i suputnika na turneji The Sleaford Mods. Taj spoj profesionalizma i iščašenosti konstatno drži “Cacti” iznad prosjeka i predstavlja potencijal za još zanimljiviji materijal.




Asian Glow & sonhos tomam conta - Dreamglow (Longinus Records)

Unatoč toni negativnih pojava, internet još uvijek može biti predivna stvar. U prilog te činjenice govori i ova suradnja dva one man banda iz Južne Koreje i Brazila koja bi bez njega bila teško zamisliva. “Dreamglow” je začudna i bučna lo-fi mješavina scremoa, dream popa, shoegazea i black metala koja više smisla ima na atmosferskoj i emotivnoj nego na strukturnoj razini. Kaotičnost igra u korist izvođača jer ih na koncu nikad ne možete optužiti za predvidljivost.


They Are Gutting a Body of Water - Lucky Stars (Smoking Room)

Filadelfijski They Are Gutting a Body of Water sviraju mješavinu shoegazea i raznih elektronskih umetaka koja kao da je ispala iz kasnih devedesetih. Bučna zvučna slika i sklonost nasumičnim aranžmanskim rješenjima zaslužni su da bend ne zvući kao derivat, nego šarmantni i nepretenciozni poluhobistički projekt. Za ozbiljni dojam od toga ipak bi trebale nešto upečatljivije pjesme.


Special Interest - Endure (Rough Trade)

Njuorlinški dance punk kvartet podebljao je svoj hedonističko-buntovnički izričaj albumom koji je nepredvidljiviji, ambiciozniji i plesniji od prijašnjih radova. Možda mrvicu precijenjeno u entuzijastičnom prijemu kod većine glazbenih medija, no ako ste u nultima voljeli bendove poput !!! i Gossip, onda je “Endure” obavezna lekitira.


Show Me the Body - Trouble the Water (Loma Vista)

Njujorški trio Show Me The Body nikad nisu bili obični hardcore bend, no “Trouble The Water” prepun je neočekivanih trenutaka poput sirovih darkwave synthova, noise tekstura, pa i pokojeg tihog gotovo folk mementa. Zbog takvih zahvata momenti nesmiljene agresije još su snažniji, a dojam nepregledne urbane klaustrofobije pojačan do krajnjih granica.


billy woods - Church (Backwoodz Studios)

billy woods na svom drugom prošlogodišnjem albumu postiže sličan osjećaj urbanog raspada kao i Show Me The Body samo što se služi potpuno suprotnim stilskim sredstvima. Njegov apstraktni gusti gangsta rap pun je novelističkih detalja isporučenih preko sugestivnih, namjerno zamagljenih instrumentala koji savršeno pojačavaju atmosferu opisanu u rimama. Na samom kraju pojavi se i ELUCID, Woodsov partner iz Armand Hammer u “Magdalene”, netipičnoj ljubavnoj pjesmi koja cijelom albumu daje još tragičniji ton zatvorenog ciklusa gubitka i nasilja.



119 views
bottom of page