Tjedan pun solidnih ostvarenja.
Gorillaz - Cracker Island (Parlaphone)
“Cracker Island” sadrži sve vrline i mane Albarnovog autorstva kad su u pitanju Gorillaz. Pjesme u pravilu djeluju zabavnije i luđe na papiru nego u konačnoj verziji, a unatoč eklektičnoj listi gostiju, sve ispadne nekako normalnije nego bi trebalo. Unatoč tome, album nudi niz vrlo ugodnih synth pop pjesama koje odlično pašu uz blazirani Albarnov, pardon 2D-jev vokalni stil.⏯
Shame - Food for Worms (Dead Oceans)
Treći album mladog londonskog benda otklon je od odriješitog i brbljavog post punka prema šlampavom indie rocku. Takav pristup je omogućio i frontmanu Charlieju Steenu da bude tekstualno i vokalno otvoreniji pa dobar dio ovih pjesama posjeduje himnički naboj koji je u suprotnosti s ranijim oštrijim pristupom. Sazrijevanje je posebno očito u sjajnoj završnici “All The People” koja najbolje ilustrira duh zajedništva itekako prisutan na ostatku albuma.⟳
US Girls - Bless This Mess (4AD)
Meghan Remy još jednom potvrđuje da ima žicu za iskričavi, ali uvijek prijemčivi art pop kakav bi u osamdesetima imao podršku velikih izdavača i MTV-ja, a da danas je osuđen na kultni status. Remy zna napisati pametnu, aktualnu i zabavnu pop pjesmu poput “Screen Face”, a kontinuirani odmak od ranih noise pop početaka prema sofisticiranom, vrlo “odraslom” synth popu samo dodatno ističe detalje i posebnost njenog autorskog rukopisa.⟳
Big Brave - Nature Morte (Thrill Jockey)
Kanadski trio Big Brave nastavlja uzlaznu formu svojim dosad najboljim albumom. Strpljivo se poigravajući elementima noise rocka, dronea, sludge metala i folka, bend postavlja sjajnu podlogu za ranjivi, primalni vokalni stil gitaristice Robin Wattie. Njene apstraktno obrađene, ali emocionalno snažne teme najočitije su u naslovima poput “the fable of subjugation” ili “the parable of trusting”. Posebna preporuka svima koji misle da je ekstremna glazba isključiva domena za jedne te iste pseudo macho klišeje. ⟳
Xiu Xiu - Ignore Grief (Polyvinyl)
Vjerojatno najhermetičniji album Xiu Xiu dosad, a to dosta govori. Konstantno tjeskobna atmosfera bi vjerojatno bila istaknutija interesantnijom, opipljivom produkcijom. Kad se već ovoliko odmakneš od konvencionalne pop strukture, bilo bi dobro imati i zvučni dizajn koji može prenijeti širinu tematskih preokupacija, a toga ovdje dobrim dijelom nedostaje. I dalje su iznimno sugestivni i osebujni pa svakako preporuka ljubiteljima opusa. Ostalima je bolje da slušaju “Fabulous Muscles”, album koji vjerojatno najbolje spaja sve osobine izričaja Jamieja Stewarta. ⏯
Yeat - Aftërlyfe (Geffen)
Kao jedan od post Playboi Carti repera, Yeat je gotovo potpuno nerazgovjetan, a to što izvodi glasom i produkcijom teško se može okarakterizirati kao repanje ili pjevanje. No ne bi se reklo da ga to posebno zabrinjava. To dovođenje autotunea i distorzije do ekstrema daleko je najzanimljiviji aspekt ovakve glazbe. Upareno s oštrim digitalnim sythevima i basevima koji su toliko duboki da se više osjete nego čuju, stvara halucinogeni efekt kakav često izostaje kod konvencionalnih i manje ekstremnih trap formi. Da je dvostruko kraći od svog jednosatnog trajanja, “Aftërlyfe” bio bi bio još efektniji, no i ovako je itekako zanimljiv.⏯
The Necks - Travel (Northern Spy)
Otkad sam ih prvi put gledao uživo prije nekih petnaestak godina fascinatna mi je moć australskog trija The Necks da jednu jedinu frazu rastegnu u nedogled i pritom nikad ne budu dosadni. Novi album “Travel” odlična je ilustracija njihovog jedinstvenog stila. Način na koji Chris Abrahams omata svoj klavir oko ritmičkog kostura basista Lloyda Swantona i bubnjeva Tonya Bucka u uvodnoj “Signal” trebao bi vas bez veće muke hipnotizirati i uvesti u njihov svijet permanentnog nokturalnog slow motiona.⟳
Runnner - like dying stars, we’re reaching out (Run For Cover)
Noah Weinman na “like dying stars, we’re reaching out” svog indie folk projekta Runnner niže ruminacije o svakodnevici preko ukusno aranžirane instrumentalizacije u kojoj bendžo igra istaknutu ulogu. Pjesme djeluju proživljeno i poznato, što je vjerojatno veliki plus za svakog kantautora.⏯
Meg Baird - Furling (Drag City)
Predivan, lagano psihodeličan folk album Mag Baird, nekadašnje članice neprežaljenih Espers. Preporuka za sve koji vole britanski folk i new weird americana scenu iz nultih.⟳
Gustavo Santoalla - The Last Of Us OST (MIlan)
Skladatelj Gustavo Santoalla ponovio je svoj rad s videoigre “The Last of Us” i u HBO-ovoj hit TV adaptaciji. Svaki put kad naginje americana motivima, po kojima je i postao poznat surađujući na ranim filmovima Alejandra Gonzáleza Iñárritua, partitura predstavlja ugodno i emotivno slušanje. Pozitivni dojam kvare generički pseudoindustrijski “triler” momenti koji su klapanjima metala i orkestra postali obavezni klišej televizijske i filmske glazbe za išta što u opisu ima pojam “napeto”. ⏯