Tjedan ugodnih i neugodnih iznenađenja.
Fucked Up - One Day (Merge)
Bez obzira na agresivno ime, Fucked Up su oduvijek imali optimistični, himnički naboj. “One Day” je donekle tipičan primjer “kasnijeg” albuma. Trajanje je koncizno, ambiciozne strukture su ostavljene za eksperimentalna međuizdanja, a konceptualne ambicije su zasad preskočene. “One Day” je samo obični glasni rock album, no možda je zato i prijemčiviji od nekih njihovih ranijih “kaloričnijih” ostvarenja.⏯
Lil Yachty - Let’s Start Here (Quality Control)
Lani me prilično ugodno iznenadila “Poland”, polupjesma koja je ponovno skrenula pažnju na Lil Yachtyja, internetsku senzaciju druge polovice desetih. Taj niti dvominutni komad nadrealnog trapa nije bio posebno udaljen od njegovog klasičnog šlampavog izričaja koji ga je proslavio. “Let’s Start Here” otvara skoro sedmominutna “The Black Seminole”, neskrivena posveta Pink Floydima, skupa s “Great Gig in The Sky” vokalnim akrobacijama i podužim gitarskim solom. Da smo još u eri skidanja sumnjivih promo mp3ca, pomislio bih da je netko podmetnuo krivi album. Na “Let’s Start Here” okupila se cijela krema novijeg mekšeg krila indie popa pa ne čudi da na momente zvuči kao nepostojeći album Tame Impala ili MGMT. Yachty uglavnom ne repa, nego vokalizira kroz obilne količine autotunea i, unatoč brojnim instrumentalnim i vokalnim gostima, predstavlja središnju točku albuma . Unatoč početnom šoku, album nije bez mana jer dobar dio tekstova u najbolju ruku zvuči kao ad hoc improvizacija, no naglasak je ionako na atmosferi. Neočekivan, ali svakako zanimljiv zaokret.⟳
Sam Smith - Gloria (Capitol)
Na papiru je Sam Smith jedna od transgresivnijih pojava modernog popa, no “Gloria” nije ništa drugo nego Ed Sheeran s malo više RnB utjecaja. Čak je i povijesni Billboardov broj 1 singl “Unholy” s Kim Petras propuštena prilika, pjesma čiji je produkcijski i aranžmanski bombast zauzdan nedostatkom strukture i razočaravajuće banalnim, kvaziprovokativnim tekstom. Narativni koncept bi trebao biti praćen i zvukovnom nadogradnjom da bi ga se shvatilo kao išta više od potrošnog radio materijala.⥄
Parannoul - After the Magic (Poclanos)
Rijetko mi se dogodi da kad slušam neki album pomislim “da bar imam dvadeset”. S trećim albumom ovog južnokorejskog shoegaze projekta je upravo to slučaj. Cijela atmosfera je neskriveno adolescentska, a neimenovani mladi glazbenik i njegovi suradnici daju sve od sebe da na kućnom budžetu stvore gustu zvučnu sliku dostojnu “Loveless” ili “Mellon Collie and Infinite Sadness”. Ponekad to urodi očigledno digitalnom baslinijom poput one u “insomnia”, no češće kombinacija distorzija, orkestracija, vokalnih harmonija i gličastih synth tekstura pokazuje veliku dozu kreativnosti i iskrene posvećenosti materijalu.⟳
White Reaper - Asking For A Ride (Elektra)
Naslovna pjesma otvara album osebujnom estetikom “Cheap Trick susreće Iron Maiden” i stvara precizan dojam za ostatak albuma - power pop s puno classic rock i heavy metal posvajanja očigledno namjenjen koncertnim nastupima radijskog potencijala izgubljenog u nekom drugom vremenu. Konciznih pola sata prođe brzo i bez potrebe za preskakanjem, ali ni nekim posebnim razlogom za vraćanje. Ipak, pretpostavljam da bi Rivers Cuomo dao sve svoje naočale da Weezer danas mogu snimiti išta upola ovako neopterećeno i zabavno.⏯
Oozing Wound - We Cater To Crowds (Thrill Jockey)
Novi album Oozing Wound sjajna je preporuka za ljude kojima su Mastodon premekani posljednjih petnaestak godina ili pak one kojima je “Scentless Apprentice" najdraža Nirvanina pjesma. Pjesme su uglavnom orijentirane oko hipnotičkog ritma koji melje sve pred sobom, a eventualna pjevnost izlazi iz vrlo karikiranih, ali efektnih vokala koji nimalo slučajno podsjećaju na rane dane Sub Popa.⏯
Sightless Pit - Lockstep Bloodwar (Thrill Jockey)
Drugi album Sightless Pit, side projekta Lee Buforda iz The Body i Dylana Walkera iz Full of Hell, većinski zaobilazi njihove primarne podžanrove ekstremnog metala u korist čudnog spoja industrial, dub i hip hop obrazaca. Sve skupa rezultira ritmičnim i teksturalno slojevitim ostvarenjem. Bonus su svakako i vrlo neočekivanja gostovanja pa su se tako nedavno preminula Gangsta Boo iz Three Six Mafie i Yoshimi O iz Boredoms našle na istoj pjesmi. Zahvaljujući takvoj metodologiji “Lockstep Bloodwar” zvuči kao neki zamišljeni album Massive Attack iz pakla.⟳
The C.I.A. - Surgery Channel (In the Red)
Ovaj simpatični synth punk projekt Ty Segalla spašen je odličnom, mesnatom produkcijom. Pjesme su rudimentarne i zapravo derivativne, no opipljiv i prodoran zvuk podiže ih iznad prosjeka ovakvih retro egzibicija.⏯
Kali Malone - Does Spring Hide Its Joy (Ideological Organ)
Snimljen u formi netipičnog trija - Kali Malone na sine wave generatoru, Stephen O'Malley na gitari i Lucy Railton na violončelu - “Does Spring Hide It’s Joy” monumentalno je drone ostvarenje. Album traje satima i u međuigri dugih, sporih tonova skriva meditaciju na pandemijsko razdoblje na sličan način na koji je “Disintegration Loops” Williama Basinskog komentirao razdoblje poslije 11. rujna. Izravnih referenci ima iznimno malo, no snažan emocionalni naboj proizlazi iz vrlo atemporalnog stila kompozicije i sviranja čime se stvara osjećaj suspenzije vremena i izoliranosti. Topla preporuka za ljubitelje longform dronea u kojem se mogu izgubiti satima.⟳
Tim Hecker - Infinity Pool OST (Milan)
Sve veći upliv eksperimentalnih glazbenika u vode filmske kompozicije čini mi se logičan i načelno dobrodošao potez. Kanadski kompozitor Tim Hecker nedavno je najavio novi album kojem se, kao i svakom dosad, neizmjerno veselim. No razlog za brigu nadzire se u ovoj njegovoj razočaravajuće generičkoj partituri za hvaljeni horor Brandona Cronenberga. Zvučni dizajn je na uobičajeno visokoj autorovoj razini, ali kompozicijski gledano ovdje se malo toga događa osim uobičajenih klišeja suvremenog horor soundtracka - gustih synth dronova, visoko pitchanih metalnih zvukova te naslaga škripe i šumova. Razočaravajuće. ⥄