Ljetni koktel bitnog i nebitnog.
Drake - Honestly, Nevermind (OVO)
Nema niti osam mjeseci da je Drake objavio svoj uvjerljivo najgori album “Certified Loverboy”. Nenajavljen i lišen ikakve prethodne promocije, “Honestly Nevermind” predstavlja zaokret od 180 stupnjeva u odnosu na potrošeni pop trap tog albuma. Drake je od ranih albuma poznat po flertanjima s klupskom glazbom, ali osim naslovne pjesme s njegovog najboljeg albuma “Take Care” i megahita “One Dance” nikad dosad nije projekt posvetio nekoj plesnoj formi. “Honestly, Nevermind” je house album začinjen autotune crooningom. Rekao bih da je Drake namirisao novi trend kao i mnogo puta dosad. Sve bi to bilo točno da nema jedne velike mane: nakon početne, poprilično impresivne “Falling Back”, sve upadne u neopisivu ritmičku i tekstualnu monotoniju. Jedini feature na albumu je onaj 21 Savagea u odjavnoj “Jimmy Coocks”, no on, kao i sama pjesma, kao da se greškom našao na tracklisti ovog, a ne prošlog albuma. Ambiciozno, ali jako zbunjujuće. ⥄
Bartees Strange - Farm to Table (4AD)
Debi Barteesa Strangea “Live Forever” došao je u jeku pandemije 2020. Bez obzira na nemogućnost održavanja koncertnih nastupa, eklektični album je dočekan s popriličnim oduševljenjem, a “Farm to Table” će samo potvrditi status indie rock nade. Strange je tridesetotrogodišnjak s nekoliko karijera prije one glazbene, a njegov indie rock ocrtava različita životna iskustva. Nešto prije prvog albuma Strange je izdao EP obrada The National koje naziva svojim najdražim bendom. Utjecaj je očigledan, no njegova mješavina indie rocka, ema, soula, americane i hip hopa više podsjeća na ono što su TV on the Radio radili tijekom nultih. Nedostaje malo kohezije između različitih žanrova i atmosfera za još pozitivniji dojam, no nije teško zamisliti da će već sljedeći album donijeti komercijalni proboj, jer je ovo, uz sve duhovitosti i neobična spajanja, vrlo prijemčiva i pitka glazba. ⏯
Perfume Genius - Ugly Season (Matador)
MIke Hedras dosad kao Perfume Genius nije izdao loš album, ali nije ni napravio ništa ovoliko briljatno kao “Ugly Season”. Potaknut radom na plesnom komadu “The Sun Still Burns Here” Kate Wallich, Hedras je stvorio art pop album koji formom podsjeća na Bowie/Eno partnerstvo kasnih sedamdesetih, no istodobno identitetski i kompozicijski više nego ikad zvuči kao Perfume Genius. Napokon slobodno i lišeno tereta očekivanja pop forme. ⟳
ELUCID - I Told Bessie (Backwoodz)
Nešto ranije ove godine billy woods je izdao remek djelo “Aetiopes”, možda i najsnažniji komad underground rapa posljednjih godina. Niti par mjeseci kasnije, njegov kolega iz Armand Hammer Elucid izdao je svoj najbolji solo album dosad. Woods, Elucid i njihovi producenti ne prestaju redefinirati zvuk underground rapa, odvodeći ga od predvidljivog boom bapa u sve začudnije, apstraktne konstrukcije. U kombinaciji s rimama punim neobičnih metafora, to nije najlakša glazba na svijetu. No, ako je hip hop kroz posljednje desetljeće dosegnuo ne samo popularnost, nego i stilski raspon gitarske glazbe, onda bi se mogla povući sljedeća paralela. Ako ima mjesta za Forignere i REO Speedwagoone utjelovljene u likovovima poput Drakea i Futurea, onda bome ima za Zappu i Beefhearta u vidu ove dvojice. Hip hop nije samo ono što vam nadobudni milenijlci pokušavaju poturiti da jest, glas i nagon populusa. On isto tako može biti i potpuna negacija komercijalnog instinkta. ⟳
TV Priest - My Other People (Sub Pop)
Londonski bend Tv Priest često je otpisan kao klon Idles, no njihov začuđujuće atmosferični i prigušeni drugi album mogao bi promjeniti tu reputaciju. Nema ovdje puno više od repetitivne strukture sastavljene od par akorda i feedbacka, melankolije i mumljajućeg baritona, ali ako ste poput mene, onda je to ponekad i više nego dovoljno. ⏯
Fantastic Negrito - White Jesus, Black Problems (Storefront)
Trostruki dobitnik Grammyja za najbolji suvremeni blues album Xavier Amin Dphrepaulezz u devedesetima je imao ugovor s Interscopeom, međutim R&B karijeru mu je spriječila teška prometna nesreća. Novu glazbenu karijeru je započeo tek 2016. hvaljenim “The Last Days of Oakland” i pronašao umjereni uspjeh kroz efektni blues rock koji se naslanja na široki raspon utjecaja od soula šezdesetih do suvremenih retrofetišista poput The Black Keys. Politička oštrica i naklonost afrodeliji na tragu Sly & Family Stone ili Funkadelic su tu da ga netko slučajno ne zamijeni sa zlostavljačima električne gitare poput Joa Bonamasse. ⏯
Thornhill - Heroine (UNFD)
Australski metalcore bend Thornhill pridružio se svojim drugim albumom nizu novijih bendova (Loathe, Higher Power, Narrow Head) koji koriste vrlo neskriveni utjecaj Deftones u svojoj glazbi. Stvari posebno funcioniraju kad se oslone na atmosferičnije aspekte uzora, na što otpada otprilike pedeset posto ovog albuma. Zadovoljavajuće. ⏯
Moodring - Stargazer (UNFD)
Moodring pak koriste gotovo identičnu početnu postavku atmosferičnog heavy shoegazea, ali joj dodaju taman toliko nesnosnih boy band vokala tipičnih za suvremeni metalcore da ubiju solidnu teksturalnost instrumentala. Razočaravajuće. ⥄
Just Mustard - Heart Under (Partisan)
Drugi album irskog benda Just Mustard također se snažno oslanja na teksturu. No, njihov hipnotički post punk više je od puke atmosfere, tri vrlo različita, ali vrlo izražajna elementa - gotovo industrial ritam sekcija, abrazivne, ali prostrane gitare i sugestivni vilinski vokal Katie Ball predstavljaju neobičnu kombinaciju zvukova koja vas samo uvuće u svoj tmurni svijet. ⟳
µ-Ziq - Magic Pony Ride (Planet Mu)
Mike Paradinas ove godine slavi 25 godina od “Lunatic Harness”, svog možda i najpoznatijeg albuma, a rad na remasteriranoj verziji istog ga je inspirirao na ovaj album. “Magic Pony Ride” spaja hektične, iscjepkane breakbeatove kakvi su bili standard drum n bassa druge polovice devedesetih s mješavinom hladnih, ambijentalnih synthova i razigranih sirupastih melodija. Krajnji rezultat nije osobito inovativan, ali predstavlja vrlo ugodno, nepretenciozno ljetno slušanje. ⏯