U sizifovskom pothvatu da pokrijem što više glazbenih izdanja odlučio sam spojiti dva formata koje sam lani isprobavao što na blogu, što na na društvenim mrežama - kratkiće i now playing kolaž slušanja aktualnih izdanja.
Zamislio sam to kao skicu potencijalnih budućih recenzija, ali i kratku obavijest o dojmovima vezanih za aktualna izdanja. Kao i u svemu što radim pokrivat ću što širi žanrovski raspon i u unutar jedne rubrike će se često naći niz nespojivih stvari.
Broj crtica bit će ograničen količinom albuma koje sam uspio u cijelosti preslušati taj tjedan, a da nije objavljen duži tekst na blogu ili nekom drugom mjestu. Na kraju svega, ne volim ocjene, ali pošto sam ovo zamislio kao neki work in progress izdanja će biti popraćena nekim od ova tri simbola:
⥄ vrijedno preskakanja
⏯ vrijedno slušanja
⟳ vrijedno ponovnog slušanja
Burial - Antidawn EP (Hyperdub)
Skoro svake godine unutar proteklog desetljeća, njenim krajem ili na početku, Burial izbaci izdanje nekog oblika. Budući da traje 44 minute, “Antidawn” je EP samo u nazivu, no svi koji očekuju nasljednika kultnog “Untrue” ostat će razočarani - ovdje nema klasičnog ritma. Sve je potpuno ogoljeno na prepoznatljiva šuškanja i glasove bez tijela i konteksta. No jedno je ostalo isto - nitko ne radi humaniju i topliju glazbu o urbanom otuđenju od Buriala. Topla juhica za androidska srca. ⟳
Big Scenic Nowhere - The Long Morrow (Heavy Psych)
Drugi album stoner rock supergrupe sastavljene od članova Fu Manchu, Yawning Manchu i Mos Generator sadrži sve dobre i loše osobine ovog žanra. Ton gitara, basa i pozadinskih atmosferskih zvukova dovedeni su do savršenstva, no kompozicijski pjesme ne idu nigdje i emocionalno su potpuno ravne. Slušajući ovakav album teško je ne zapitati se zašto posve ne napustiti strukturu rock pjesme, a poglavito “pustinjske” rif klišeje i otići u posve ambijentalnom smjeru. ⥄
Cat Power - Covers (Domino)
Ovo je čak treći album obrada Chan Marshall odnosno Cat Power, no nema riječi o manjku inspiracije jer Marshall sve što takne pretvara u svoj prepoznatljivi minimalistički indie rock. Rezultat takvog radikalnog pristupama obradama je često teško raspoznavanje radi li se o originalu Franka Oceana ili The Replacements. Na kraju sve zvuči poput Cat Power pa ako ste raspoloženi za snoliku melankoličnu zimsku atmosferu ovo je solidan album za vas. ⏯
FKA twigs - Caprisongs (Young / Atlantic)
Novi projekt FKA twigs pametno je marketiran kao mixtape jer je puno labaviji u strukturi, ali i opušteniji u atmosferi od njenih dosadašnjih brižno sastavljenih albuma i EP-ja. Krajnji rezultat je simpatičan spoj raznih postklupskih formi s posebnim naglaskom na afrobeats i ujedno njen najkonvencionalniji projekt. No i takav je interesantniji od 95 posto pop mainstreama. ⏯
Earl Sweatshirt - Sick! (Tan Cressida / Warner)
Svaki novi album Earla Sweatshirta je praznik. Najtalentiraniji reper generacije nedavno je napunio zlosretnih 27 godina i polako ali sigurno gradi jednu od najimpresivnijih hip hop diskografija uopće. “Sick!” nije tako muljav i namjerno maglovit kao njegov prethodnik “Some Rap Songs” i prateći EP “Feet of Clay”, ali je podjednako impresivan. Earl se još jednom predstavlja kao izvođač toliko zainteresiran za bilo kakav pop uspjeh da potpuno zaobilazi referene, a čak i kad se i dohvati trap ritmike ona zvuči jednako pomaknuto i psihodelično kao i apstraktnije jazz rap produkcije kakve preferira u zadnje vrijeme. Vrlo rani kandidat za album godine. ⟳
Wiedegood - There’s Always Blood At The End of The Road (Century Media)
Belgijski black metal trio usko vezan za kolektiv Church of Ra okupljen oko Amenra na svom četvrtom albumu slušatelju ne ostavlja ni sekunde predaha. Bacite oko na suludo intezivni spot za “FM SCAR 16” ako želite provjeriti, jer bi ovakva vrsta nesmiljenog zvučnog napada za one koji poput mene vole da ih ih iz zvučnika pogode hipnotički rifovi oštri poput žileta ovo trebala biti prava poslastica. ⟳
Bonobo - Fragments (Ninja Tune)
Simon Green pod imenom Bonobo već više od desetljeća izdaje sofisticirane križance future garagea, deep housea i downtempa. “Fregments” mi se zbog iznimne detaljiziranosti čini kao njegov možda i najbolji album. No isto tako možda mi već sutra upadne u kategoriju “pozadinska glazba popularna ranih nultih”. No,to više ovisi o mom raspoloženju nego o samom albumu, jer Green to što radi radi iznimno dobro. ⏯
Underoath - Voyeurist (Fearless)
Čini mi se da da je manija ganjanja eklektičnih i elektroničkih zvukova koji neprekidno nameću Bring Me The Horizon zahvatila dobar dio metalcore scene pa čak i veterane poput Underoath. Problem je samo što Oliver Sykes i ekipa imaju vrlo izražene pop instinkte koji rezultiraju pamtljivim pjesmama, dok album poput “Voyeurist” djeluje kao hrpa isprika za kompozicije. Novi kul preset nije nužno i nova pjesma, pogotovo u vrsti glazbe koja bi trebala ponajprije oslonjena na izravnost energije i emocije. ⥄
The Wombats - Fix Yourself, Not the World (Awal)
Vrlo slični dojmovi se mogu primijeniti na novi album britanskog pop rock trija The Wombats, samo u drugom žanru i drugim uzorima. Odlična produkcija očigledno je na tragu novijih uradaka njihovih suvremenika poput Foals ili Django Django, a par pjesama poput “This Car Drives Itself” dopadljivi su podsjetnik na dane kad je pojam dance punk nešto označavao, No ovdje zapravo nema puno više od materijala za poluironične “landfill indie” plejliste i popodnevne termine ljetnih festivala jednom kad se vrate. ⥄
Anna von Hausswolff - Live at Montreux Jazz Festival (Southern Lord)
Bili upoznati ili ne s opusom Anne von Hausswolff, a pogotovo sjajnim albumom “Dead Magic” iz 2020., poslušajte ovaj koncertni album. Ovako krasan spoj (skoro pa) tišine i buke rijetko se čuje. Briljantno. ⟳