Search

Now playing: Black Country, New Road, Animal Collective, Mitski, Rolo Tomassi...

Veljača je tek počela, a već je izašlo more zanimljivih izdanja. Po mom sjećanju parne diskografske godine u pravilu su plodonosnije od neparnih, i čini se da ni 2022. neće biti iznimka od tog pravila.


Za superbrzu informaciju, izdanja koja slijede popraćena su nekim od ova tri simbola:

⥄ vrijedno preskakanja

⏯ vrijedno slušanja

⟳ vrijedno ponovnog slušanja



Black Country, New Road - Ants From Up There (Ninja Tune)

Drugi album mladog britanskog kolektiva čini se stilski i kompozicijski godinama udaljen od prošlogodišnjeg debija. Frontman Isaac Wood je najavio odlazak nekoliko dana prije izlaska albuma, ali iza sebe ostavlja fenomenalno ostvarenje. Rijetko je kad instrumentalni i emocionalni sadržaj u ovakvo savršenoj simbiozi. Meni su na prvu pala na pamet slično epski emotivna, no na posve drugačiji način osobna ostvarenja poput "Fevers and Mirrors" Bright Eyes, "Teens of Denial" Car Seat Headrest ili "In Airplane, Over The Sea" Neutral Milk Hotel. Ovim su albumom BCNR dokazali da nisu samo još jedan sprachensang bend, nego promišljena autorska sila koja bi vrlo lako mogla i preživjeti ovaj veliki iznenadni udarac. ⟳


Animal Collective - Time Skiffs (Domino)

Nakon što su na "Painting With" zvučali kao Phish koji pokušavaju đemati sa Skrillexom, činilo mi se da ću odustati od Animal Collective. "Time Skiffs" privukao me odličnim singlom "Prester John", no cijeli album zvuči iznenađujuće fokusirano. Nakon deset godina bezglavog bježanja od uspjeha "Merriweather Post Pavilion", Animal Collective su napokon snimili album kao zvuči kao njegov legitimni nasljednik. Netko će reći da je to znak kompromisa, ali meni se čini više kao prihvaćanje samih sebe. ⏯


Mitski - Laurel Hell (Dead Oceans)

"Laurel Hell" je dočekan dosta mlako za standarde dugoočekivanog albuma nekoga koga se sustavno naziva jednim od najboljih autora generacije. Mitski je ovdje svojevoljno odlučila pokopati tu mitologizaciju, a da bi u tome uspjela poslužila se starim trikom omiljenim katautorskim cinicima poput Leonarda Cohena i Arsena Dedića. Snimila je album koji zvuči kao MIDI rigotina. Iako nije na razini dva izvrsna prethodnika, "Laurel Hell" trijumf je svoje vrste. Otvoreno opisan kao neinspiriran od strane autorice, namjerno iritatnog zvuka, album i dalje ne uspjeva sakriti nesumnjiv autorski talent. Za moje pojmove je to oznaka pravog kantautora. ⏯


Rolo Tomassi - Where Myth Becomes Memory (MNRK Heavy)

Šesti album britanskih post hardcore eklektika bešavno žonglira između nježnog, na obilne klavijature naslonjenog dream popa i nervoznog, angularnog mathcorea, često unutar jedne pjesme. Vokal Eve Korman podjednako je uvjerljiv u oba stila i to je glavni razlog zašto album nabijen različitim idejama i cijelim spektrom emocija funkcionira ovako glatko. Doduše, da je desetak minuta kraći, bio bi vjerojatno još bolji. ⏯


Venom Prison - Erebos (Venom Prison)

"Erebos" možda nije najbolji, ali je svakako najeklektičniji album britanskog deathcore benda Venom Prison. Otprije poznati po navigiranju između hardcore i death metal elemenata bez pretjeranog upadanja u "brže, jače, glasnije" klišeje suvremenog deathcorea, ovdje su ubacili taman toliko progresivniji, sporijih, eteričnijih djelova da prošire dinamiku, a ne izgube ništa na nesmiljenom naboju. Vokalistica Larisa Stupar sve je uvjerljivija i čak ubaci pokoji stidljivi clean vokal uz brutalne growlove i hardcore režanja. No, glavna vrlina benda ostaje sposobnost da bez vidljivog napora poprilično kompleksna pitanja poput prava na pobačaj, mentalnog zdravlja, migranskih prava ili zatvorskog sistema oboje agresivnim i energičnim jezikom death metala bez da ih banaliziraju. ⟳



Korn - Requiem (Loma Vista)

Četernesti album Korn dolazi nakon odličnog "The Nothing" iz 2019. možda i najmračnijeg ostvarenja u njihovoj skoro tri desetljeća dugoj karijeri. U tom smislu ovaj polusatni album djeluje kao svjesna opreka njegovoj težini. Gotovo sve pjesme imaju nešto od hitoidnog naboja njihovog vrhunca s kraja devedesetih, bez da djeluju pretjerano derivativno. Svega toga je očito svjestan i sam bend kad optimistično nazvana "Worst is on Its Way" zatvori album "Mr. Bungle rade hip hop beat" zvucima koji kao da su sišli s debija. Kao i kod većine novijih radova veteranskih bendova, ovdje nema ništa što bi privuklo one koji ne prate bend, no zato će oni koji ih prate itekako naći nešto za sebe. ⏯


Krallice - Crystalline Exhaustion (Self Released)

Za kraj metalskog bloka ostavljam novi album njujorških black metal veterana Krallice. Njihovih nekoliko posljednjih albuma atmosferom podsjeća na skandinavski black metal kakvim bi ga vidio John Carpenter. "Crystaline Exhaustion" ne posjeduje sirovu lo fi kvalitetu predhodnika "Demonic Wealth", snimljenog u gerilskim uvjetima tijekom prvog lockdowna, ali u dobrom i lošem smislu predstavlja zvuk, samosvojnog i nepoklebljivog undergrounda. ⏯


La Roche - Liye Liye (Nyege Nyege Tapes)

Ljubitelji glazbe često se žale kako su sve već čuli. Debitantski album producenta iz Konga sigurno ne podliježe toj kritici, jer se tvrdoglavo opire bilo kakvoj postojećoj kategorizaciji. Pokušajte zamisliti neprekidni niz poliritmova koji se slaže preko karikaturalno digitalnih instrumentala nalik na rani grime i sve to uz pratnju zvukova koju mogu usporediti s polurastopljenim Gameboyem pa ste tek donekle na pravom tragu. Fascinatno. ⟳


Tanya Tagaq - Tongues (Six Shooter)

Novi album inuitske pjevačice Tanye Tagaq u minimalističkoj, ali snažnoj industrial produkciji Saula Williamsa podsjeća da glazba može biti više stvari odjednom. Istovremeno eksperimentalan, agresivan te prosvijedno i plesno orijentiran, "Tongues" je album koji vas udari svojim bjesom, ponajprije kroz izrazito intenzivnu i ekspresivnu vokalnu izvedbu koja ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. ⏯


Imarhan - Aboogi (City Slang)

Imarhan su još jedan od tuareških pustinjskih blues bendova. Kao i kod srodnika poput Tinariwen ili Tamikrest, njihova snaga leži u specifičnoj atmosferi koju stvara pažljiva mreža gitara i ritmova. Ovo je tip glazbe koji je najbolje doživjeti kao jednu dugu hipnotičku cjelinu i zato je "Aboogi" najbolji kad se Imarhan drže srednjeg tempa i gitarskih meditacija, a kane bržih dijelova. ⏯

223 views