Spoj dva tjedna.
billy woods & Kenny Segal (backwoodz)
billy woods ima običaj stvaranja kompletnih svjetova unutar jedne rečenice. "Maps", njegov drugi album s producentom Kennyem Segalom, labavi konceptualni album o životu na turneji, prepun je takvih malih rezova, opisa mjesta i događaja, igara riječi, onelinera i punchlineova. Uz pomoć sjajno uklopljenih gostiju i Segalovog lijenog jazzy boom bapa, woods kreira psihogeografiju punu sitnih svakodnevnih detalja iz deglamurizirane perspektive underground repera s malom, ali odanom publikom. Ovaj stil nije za svakog, ali jednom kad vam legne, fascinira vas svojom dubinom, dovitljivošću i humorom.⟳
Fred again… & Brian Eno - Secret Life (Text)
Tim Hecker se nedavno ispričavao za svoju odgovornost pri proliferaciji komodificiranoog ambijenta koja se odigrala tijekom posljednjih pet-šest godina. Novi iznenada objavljeni album Briana Ena, oca ambijentalne glazbe i Freda againa, njegovog protežea i novog EDM superstara, najgore je utjelovljenje takvih "chill" i "motivirajućih" tendencija upotpunjeno "Lewis Capaldi u Burial mixu" pristupom. ⥄
Ed Sheeran - - [Subtract] (Atlantic)
Ed Sheeran se čini kao jedna od najdobrohotnijih, najsimpatičnijih pop zvijezda posljednjih dvadesetak godina. Nažalost, u isto vrijeme je potpuno bezličan i dosadan, čak i kad ima materijala za inspiraciju, kao na svom najnovijem "aritmetičkom" izdanju. Nemam razloga sumnjati da je Edova tuga autentična, ali bi jako dobio na uvjerljivosti kad ne bi koristio rime na razini poruka s boca Jane. ⥄
The Smashing Pumpkins - ATUM (Martha’s Music)
Ako ste dugogodišnji pratitelj opusa The Smashing Pumpkins, onda ste navikli na loše albume. Ovaj trostruki album/rock opera nepotrebno kompliciranog narativa koji se svodi na to da je Billy Corgan neshvaćena rock zvijezda koju ne zaslužujemo spuštanje je letvice neslučeno nisko, čak i za standarde benda iz 21. stoljeća. Prepun synth pop/hard rock hibrida koji zvuče toliko jeftino i plastično da se čini da je ostatak benda jednostavno prespavao sessione dok se Billy zezao za kompom, "ATUM" je novo dno višegodišnje kreativne deluzije. No nije on kriv, krivi smo mi koji i dalje slušamo u nadi da će proviriti tračak nekadašnje inspiracije.⥄
Overmono - Good Lies (XL)
Dugoočekivani dugosvirajući debi britanske producentske braće zabavan je spoj "populističkih" tendencija poput sempliranih vokala i jednostavnih, ali pamtljivih melodija i čudnijih, eksperimentalnih tendencija. Solidan crossover potencijal. ⏯
Destroy Lonely - If Looks Could Kill (Opium)
Pretpostavljam da se negdje unutar sat i pol ovog albuma se krije zanimljiv, svjež zvuk, no ovaj štićenik Playboija Cartija nema ni približnu količinu njegove manične energije kojom bi prekrio nedostatak vokalnog, tekstualnog ili bilo kakvog drugog talenta. Načelno, spajanje trapa i alter rock estetike kakvo se ovdje potencira nije bez potencijala, no neki osjećaj za strukturu pjesme ili nešto nalik na refren svakako bi dobro došlo.⥄
Oval - Romantiq (Thrill Jockey)
Novi album glitch veterana Markusa Poppa poznatijeg pod imenom Oval neočekivano je vjeran svom naslovu. Zvukovi su digitalno izmanipulirani do neprepoznatljivosti, ali su melodije ljepljive i gotovo dječje slatke. Album na na neki način zvuči kao apstraktnija verzija "Vespertine" Bjork, albuma koje sadržavao semplove Poppovog pionirskog rada iz devedesetih.⏯
Patrick Wolf - The Night Safari (Apport)
Povratak britanskog art pop kantautora Patricka Wolfa nakon deset godina diskografske pauze ovim naizgled skromnim EP-jem još jednom pokazuje raskoš njegovog vokalnog i autorskog talenta. Nadam se da nastavak slijedi ubrzo. ⏯
Dave Lombardo - Rites of Percussion (Ipecac)
Solo perkusionistički album jednog od najboljih metal bubnjara u povijesti zanimljiv je kuriozitet. Lombardo je album koncipirao kao svojevrsnu audiobiografije budući da između očekivano munjevitih dijelova i avangardnih prijelaza postoji niz perkusionističkih motiva koji odaju počast latinoameričkim korijenima i udaraljkaškim velikanima poput Tita Puentea.⏯
City On Fire: Season 1 (Apple TV+ Original Series Soundtrack) (Apple)
Prema pročitanom na Metacriticu, izgleda da je nova serija Josha Schwartza po istoimenom romanu Gartha Riska Helberga poprilični promašaj. S obzirom na to da sam si prije par godina dao truda i pročitao tih ambicioznih, ali također iznimno zbrkanih 900 stranica, takav ishod me ne čudi. Serija je u odnosu na roman transponirana iz 1977. u 2003., a setting CBGB punka zamjenjenjem je onim post 9/11 "Meet Me in The Bathroom" scene. Svojom prvom serijom, teen soap operom "The OC" početkom nultih, Schwartz je uvelike popularizirao indie rock pa takva odluka nije nimalo iznenađujuća. Kompozitor Jason Hill koji je nakon karijere inženjera zvuka u DFA studiju i uloge frontmena ne pretjerano uspješnog post punk benda Louis XIV svoj novi poziv pronašao na malim ekranima, najviše u fenomenalnom scoreu Fincherova Mindhuntera, svoj zadatak je shvatio toliko ozbiljno da fiktivni sestrinski bendovi iz serije/romana Ex Nihilo i Ex Post Facto zvuče kao savršeni spoj The Strokesa i The Walkmena. Ako je vjerovati Hallebergu, koji se u intervjuima čini malo previše pun naknadne pameti, fiktivni bendovi su inspirirani stvarnim prijelazom nesuđenih zvijezda Jonathan Fire*eater u The Walkman. No ako su se Schwartz i Helleberg poskliznuli u svojim ambicijama stvaranja epskog narativa o urbanom okruženju i višoj srednjoj klasi, Hill i glazbenici koje je okupio napravili su savršen posao rekreiranja specifičnog stila i atmosfere do te mjere da bih se zakleo da sam ove pjesme već odavno čuo. Inače je takva opaska negativna, ali u slučaju namjerne rekreacije stila određenog razdoblja teško da može postojati bolja preporuka.⏯