Nakon kraće stanke evo nas u redovnoj tjednoj inventuri recentnih i manje recentnih ostvarenja. Od popa do grindcorea i dronea, za svakog ponešto.
Beyonce - Renaissance (Columbia)
Dosad ste o ovom albumu mogli čitati u svemu od Pitchforka do Glorije pa neću puno gnjaviti. Album je dobar, a najveća mu je vrlina to što teče poput dj miksa. No meni je najzanimljivije što se Beyonce uspjela nametnuti kao toliko široka pop figura da joj više uopće ne trebaju hit singlovi. Ne sjećam se da je i jednoj pop zvijezdi to ovako dobro uspjelo što izaziva strahopoštovanje. Jedan od mogućih odgovora krije se u činjenici da je rijetko tko u posljednjem desetljeću tako spretno koristio i generirao pop kulturne narrative kao ona. ⏯
Paolo Nuttini - Last Night in the Bittersweet (Atlantic)
Četvrti album škotskog kantautora dočekan je vrlo pozitivnim reakcijama kritike i publike što je rezultiralo još jednim odlaskom na prvo mjesto najprodavanijih albuma u Britaniji. U pitanju je solidan, ali ipak bazičan soft rock i blue eyed soul album kojem povremeni proplamsaji psihodelije daju privid daleko eksperimentalnijeg ostvarenja. ⏯
Pale Waves - Unwanted (Dirty Hit)
“Unwanted” britanskog benda Pale Waves jedan je od ozbiljnijih kandidata za najgori album godine. Nakon “obećavajućih” početaka u stilu Siouxsie & Banshees s Instagrama, bend se prekvalificirao u Paramore bez trunke karizme. No neoriginalnost nije toliko problem koliko potpuno odsustvo sposobnosti da svoj anemični radijski pop punk pretvore u išta iole pamtljivo. Ovo je hrpa bijele buke koju zaboravite još dok slušate album. ⥄
Kasabian - Alchemist’s Euphoria (Sony)
Odlaskom Toma Meighana, Sergio Pizzorno je postao i formalni frantman Kasabiana nakon što je prije toga ionako više od petnaest godina funkcionirao kao glavni autor benda. Kao i većina njihovog prethodnog kataloga, “Alchemist’s Euphoria” nije posebno dobar album, a i nedostaju snažni singlovi koje su znali s lakoćom ispucavati u prošlosti. Ono čega ima napretek je tipično britanski bezobrazno simplificirani electro rock, koji, koliko je god blesav i klišejiziran, djeluje simpatično naivno, šareno i svjesno utilitarno potrošno u svojoj jednodimenzionalnosti. ⥄
Panda Bear/Sonic Boom - Reset (Domino)
Ova topla, optimistična suradnja s Sonic Boomom iz Spaceman 3 mi je vjerojatno najdraži Panda Bear projekt još od “Person Pitch” iz 2007. Oba ostvarenja dijele sličnu sempladeličnu crtu izvučenu iz zvukovnih kvaliteta snimki iz šezdesetih. Najbolje od svega je da se ni u jednom ni drugom slučaju ne radi o derivatima prošlosti, nego o pažljivom baratanju semplovima kao ne samo instrumentima nego i temeljem za vlastitu, vrlo osebujnu estetiku. Sjajno. ⟳
Nova Twins - Supernova (Marshall)
Najveće iznenađenje ovogodišnjih nominacija za Mercury je drugi album ovog rap rock dua. U teoriji je ideja o dvije dugogodišnje prijateljice koje sviraju glazbu nadahnutu ranim nultima daleko zanimljivija od onog što se može čuti na albumu. Slično kao i niz drugih glazbenika koje crpe inspiraciju iz istog perioda, Nova Twins su daleko zainteresiranije za estetiku negoli za same pjesme. Uz pomoć iskusnog Jima Abbissa, dobile su zvuk koji bi se mogao opisati kao “The White Stripes susreću The Prodigy”, no vikački pseudo rap vokali uništavaju dojam napadnim nu metal mačizmom. Trebalo bi biti subverzivno, no u mojim ušima samo ispada lijeno i prvoloptaški. ⥄
Kali Malone - Living Torch (Portraits GRM)
Teško je opisati što čini dobru drone kompoziciju. Forma je toliko varljivo jednostavna da su često najsitniji detalji presudni u doživljaju. Mlada kompozitorica i orguljašica Kali Malone iza sebe već ima monumentalni “The Sacrifitial Code”, no “Living Torch” dodaje njenom osnovnom izričaju slojeve teksturalnosti i suspendirane melodije kakvi često izostaju iz ovog tipa glazbe. Krajnji rezultat je nevjerojatno emotivno bogat put u samo središte zvuka, savršena meditacija puna melankolije i nade. ⟳
Osees - A Foul Form (Castle Face)
Kameleonski i iznimno produktivni projekt Johna Dwyera vječno mutirajućeg imena započeo je s “Protean Threat” iz 2020. svoju punk fazu. “A Faul Form” spaja energiju i strukturu ranog hardcorea s abrazivnom no wave estetikom i pritom uspijeva biti jako zabavan kroz svojih dvadesetak minuta. ⏯
Wormrot - Hiss (Earache)
Singapurci Wormrot rijetko objavljuju albume, ali redovito kupe pohvale. Phil Freeman u Wireu je napisao “This is Grindcore as High Art”. Ne bih išao tako daleko, jer Wormrot zapravo jako rijetko mijenjaju formulu žanra brzo-kratko-agresivno. Nedostatak inovacije nadoknađuju preciznom no nikad plastičnom produkcijom, iznimnom energijom i naglašenom slojevitošću koja razbija dojam nesmiljene agresije taman toliko da drži stvari zanimljivima tih pola sata trajanja. ⏯
Florist - Florist (Double Double Whammy)
Florist je bend okupljen oko kantautorice i (ne manje bitno) ambijentalne glazbenice Emily A. Sprague. Na njihovom istoimenom albumu ta dihotomija itekako dolazi do izražaja jer više od pola jednosatnog trajanja otpada na pastoralne instrumentale oslonjene na terenske snimke i improvizacije. Naletio sam na dosta usporedbi s Big Thief, no rekao bih da je ta kombinacija ogoljenog folk kantautorstva i oslanjanja na prirodu bliže ipak bliže onom što Phil Elverum godinama radi kao Mt. Eerie i The Microphones. Za potpuni dojam najbolje slušati u kontinuitetu. ⏯