Poprilično eklektičan tjedan.
Za instant snalaženje, izdanja su popraćena nekim od ova tri simbola:
⥄ vrijedno preskakanja
⏯ vrijedno slušanja
⟳ vrijedno ponovnog slušanja
Hurray For the Riff Raff - Life On Earth (Nonesuch)
Projekt Hurray For the Riff Raff Alynde Segarre privukao je priličnu pažnju hvaljenim "The Navigator" iz 2017. Skoro pet godina kasnije "Life On Earth" bere još veće pohvale. U produkciji sveprisutnog Brada Cooka, album je reprezentativan primjer onog što bi se polucinično moglo nazvati sredovječnom verzijom indie rocka iz nultih. Pjesme su lijepe i Segarra ima dar za refren, ali gotovo nasilno smirena atmosfera čini ovakvu glazbu AOR-om za milenijalce. Nema ništa loše u tome, ali ne vidim ni neke velike razloge za pretjeranu hvalu. ⏯
Sea Power - Everything Was Forever (Golden Chariot)
Sea Power su izbacili "British" iz imena ali nisu odustali od svog himničnog indie rock zvuka zbog kojeg istovremeno zvuče kao da su 1988. i 2003. "Everything was Forever" je prava poslastica za sve koji vole energični, a opet malo tamniji zvuk kakav je karakterizirao bendove poput Echo & The Bunnyman izveden širokim potezima kakvog post rock benda. Jako lijepo. ⏯
Alt-J - The Dream (Infectious)
Britanski art rock trio i na svom četvrtom albumu ima manje-više isti problem kao i na svim prijašnjim, a to je da pokušavaju jako puno stvari istodobno. Zbog toga su često zanimljiviji od svojih otočkih gitarskih suvremenika, jer ništa što rade ne zvuči formulaično. S druge strane, koherentnost im nije vrlina. Ovdje ima i vrlo standardnog blues rocka i house ritmova i onoga što je meni osobno najdraže, nadrealnog osjećaja za psihodeliju nikad prežaljenih The Beta Band. Ali ne mora svaki bend raditi suvisle i koherentne albume da bi bio zanimljiv. ⏯
White Lies - As I Try Not to Fall Apart (PIAS)
White Lies su oduvijek bili C liga britanskog post punk revivala iz nultih. Iznenađujuće je stoga koliko je njihov šesti album solidan. Bend je gotovo potpuno prigrlio synthpop estetiku osamdesetih, no sve zvuči vrlo glatko, a opet energično. Kao da im je netko zamijenio vinile "Unknown Pleasures" i "Boy" "Avalonom" i "Diamond Life". I dalje vrlo derivativno, ali istodobno i skroz efektno i uvjerljivo. ⏯
Oliver Tree - Cowboy Tears (Atlantic)
Glazbu kakvu radi Oliver Tree mogli bismo nazvati alt meme. Atlantic mu je dao ugovor na račun viralnog hita, a prvi album "Ugly Is Beautiful" iz 2020. je promovirao serijom napornih skečeva i medijskih istupa. Ta ekstremno online taktika bila bi ok kad bi mu glazba bila išta više od namjerno iritantnog smeća koje nastoji prodati pod humor. Kad navodno ozbiljan album promoviraš pjesmama koje zvuče kao autotuneom zatrpani radijski alt rock iz sredine devedesetih, uz bizarni lažni naglasak i sample pack Travisa Barkera, onda je jasno da će ti karijera trajati tek nešto duže od Tik Tok videa. Do kraja polusatnog albuma sam poželio uskočiti u zvučnik i zadaviti Olivera barem dvadeset puta, a ako mu je to bio cilj, bome mu je lijepo uspjelo. ⥄
Alice Glass - Pray/IV (Eating Glass)
Dugoočekivani solo debi Alice Glass je pop glazba iz noćnih mora. Već u naslovu albuma je očito da je u kontinuiranom dijalogu s ostavštinom svog prethodnog benda Crystal Castles. Glazba i sadržaj "Pray/IV" teško se mogu razlučiti od stvarnih događaja koji su ih inspirirali, pogotovo ako ste, poput mene, pozorno pratili rad Crystal Castles. Iz čisto kritičarske perspektive dalo bi se zaključiti da Glass i producent Jupiter Keys ovdje blago razočaravaju svojom popičnom industrial elektronikom. Tekstovi i naelektrizirani vokalni tretman okreću teme emocionalnog i fizičkog zlostavljanja, posebice gaslightinga, prema van na način koji je neugodan za slušanje. S dobrim razlogom. ⏯
JK Flesh - New Religions, Old Rules (Avalanche Recordings)
Justin Broderick je tijekom posljednjih tridesetak godina promijenio toliko projekata, pseudonima i stilova glazbe da je jako teško pratiti što radi, kada i s kim. JK Flesh njegov je industrial techno solo projekt s kojim radi već desetak godina i očekivano ga karakterizira nešto veća ritmičnost nego primjerice Jesu. No što god Broderick radio, od ambienta, shoegazea preko metala do techna, uvijek posjeduje karakteristični gusti pristup zvuku s tendencijom preplavljivanja slušatelja. U tom smislu "New Religions, Old Rules" ne nudi ništa posebno novo, ali njegova pažljivo kontrolirana monotonija djeluje na fizičkom principu ritma kao glavnog pokretača cijele zvučne slike. Slušati glasno. ⏯
Sally Shapiro - Sad Cities (Italians Do It Better)
Misteriozna švedska pjevačica vratila se prvim albumom još od 2013. "Sad Cities" nije ništa novo ni za Italians Do it Better ni za samu Shapiro, elegantni lagano melankolični italo disco koji namjerno zvuči kao simulacija neke paralelne retrofuturističke stvarnosti. Jedina je zamjerka što je za ovakav minimalistički i svjesno limitiran zvuk sat vremena trajanja debelo previše. ⏯
Curren$y & The Alchemist - Continuance (Jet Life)
Kad su reper i producent tako suludo hiperaktivni kao Curren$y i Alchemist, onda je projekt ujednačen i koherentan kao "Continuance" možda i teško očekivati. Međutim The Alchemistovi dotjerani jazz rap beatovi savršena su podloga za Curren$yev lijeni "napušeni mafioso" flow. Velika preporuka za ljubitelje staromodnog hip hopa koji je opet dovoljno otvoren da bi bio suptilno aranžmanski nepredvidljiv i zbog iznimno opuštene atmosfere
zapravo savršen za pozadinsko slušanje. ⟳
Vorga - Striving Toward Oblivion (Transcending Obscurity)
Black metal je doista globalna sila. Debi njemačkog melodičnog black metal benda objavljen je na sve agilnijoj indijskoj etiketi Transcending Obscurity. Premda "svemirski" omot upućuje na nekonvencionalne ostvarenje Vorga su zapravo vrlo dobri u svom energičnom pristupu black metalu čija je najveća vrlina određena poletnost i naboj koja često izostane iz žanra zbog želje za izgradnjom "dublje" atmosfere. ⏯
Comments