Nagrade Grammy bile bi sasvim irelevantne i nitko ne bi za njih mario da nemaju naslijeđenu težinu najveće glazbene nagrade i garantirani prijenos uživo. S druge strane, upravo je ta nasumičnost njihova definirajuća i zapravo daleko najzabavnija osobina.
Svake godine objava nominacija za nagrade Grammy ostavlja sve više upitnika nad glavama onih koji ne sjede u njihovim odborima. Prva stvar koja je odjeknula su nominacije za Louisa CK-ja, Davea Chappellea i Marilyna Mansona (posredno kroz rad na "Dondi", bogobojaznog i nadasve skromnog umjetnika poznatog kao Ye, inače prošlogodišnjeg dobitnika nagrade za najbolji album suvremene kršćanske glazbe). Očigledno toliko spominjana kultura otkazivanja nije tako snažna kao što nas žele uvjeriti razni uspaničeni “borci za slobodu”. Nakon što sam pročitao ciničnu izjavu Harveyja Masona Jr.-a o tome kako odbor nagrade ne gleda u prošlost ili kriminalne dosjee pojedinaca, nego samo u svoje propise i ono što se događa na pozornici, pomislio sam: “Pa di je onda posthumni Grammy za Phila Spectora? Nije da ga nije zaslužio više od dvojice likova koji za život zarađuju žuganjem i trećeg kojeg valjda dosad samo kućni hrčak nije optužio za zlostavljanje.” Na drugu misao ipak, unatoč Masonovoj "pomirljivoj" izjavi, netko je ipak otkazan. Ogromna nadolazeća country zvijezda Morgan Wallen i njegov blockbuster album "Dangerous" više nisu poželjni nakon što je kamerom uhvaćen kako pijan uzvikuje riječ na N. Ne želim reći kako nije zaslužio ignoriranje, dapače, nego da je zanimljivo (u nedostatku bolje riječi) koliko dvostrukih standarda postoji čak i kad ovako blagonaklonih ljubitelja objektivnosti i statistike kao što je žiri Grammyja.
S druge strane, o čemu bi se pisalo da nema ovakvih "kontroverznih" nominacija unaprijed osmišljenih za poticanje sve napornijh i uzaludnijih kulturnih ratova? O tome koliko precizno Grammyji drže prst na pulsu pop kulture sigurno ne bi. Najviše nominacija, čak 11, pokupio je supersimpatični Jon Baptiste, ali on je daleko poznatiji kao bandleader u late nightu Stephena Colberta negoli po svom šarmantnom pop jazzu. Ova odluka uparena s još čudnijih pet nominacija za Tonyja Bennetta i Lady Gagu te njihov drugi zajednički album standarda kao da je poruka članova odbora nagrade o "pravim" i "manje pravim" glazbenicima. Najriskantniji ovogodišnji potez je zapravo gotovo potpuno ignoriranje BTS-a, čija bi fanovska vojska mogla lagano zakucati Grammyjima na vrata. Generalno, nominacije u općim kategorijama koje se ujedno smatraju i najvažnijima (snimka godine, album godine, pjesma godine, najbolji novi izvođač godine) zapravo su sasvim dovoljne da ilustriraju potpunu konfuziju u kojoj se ova institucija nalazi već godinama.
Pođimo od snimke godine, kategorije koju je teško razlikovati od pjesme godine; glavna razlika je što nagradu primaju svi uključeni u proces stvaranja pjesme, a ne samo kompozitor, izvođač i tekstopisac. Nominacije su proširene na deset kandidata, a uključuju sve od vjerojatno najvećeg debija godine, Olivije Rodrigo i njezine "Drivers License", "Montenera" šok pop provokatora Lil Nas X-a, beskrajno iritantnog ljetnog hita "Peaches" Justina Biebera, preko povratničkog singla ABBA-e do pjesama standardnih miljenika žirija poput Billie Eilish, Brandie Carlile ili Bruna Marsa (kao polovice retro soul projekta Silk Sonic). U smislu osobnog ukusa bih zatvorenih očiju odabrao "Right on Time" Brandie Carlile, gotovo savršenu punokrvnu pop rock pjesmu. No tu dolazi do problema cijelog ovog nasumičnog nominiranja: možemo li reći da su "Right on Time" ili "Freedom" Johna Baptistea obilježile proteklu godinu, bilo u komercijalnom, kulturnom ili društvenom smislu. Ako je namjera ove kategorije da se pokuša uloviti zeitgeist (a to bi tebao biti zadatak većine općih kategorija, za razliku od žanrovske i tehničke koje se koncentriraju na specifične kvalitativne odlike pojedinih ostvarenja), onda je nagrada svima koji nisu Rodrigo ili Lil Nas X potpuno promašena. Vrlo slična situacija je i s kategorijom pjesme godine u kojoj se ionako ponavlja većina nominiranih.
Album godine pak može proširiti taj diskurs izvan domene masovne prisutnosti i kulturnog utjecaja, ali bi trebao osluškivati i naslućivati trendove prije negoli služiti kao kategorija za nagrađivanje minulog rada, što je često znalo biti slučaj. Tako je primjerice jazz velikan Herbie Hancock osvojio ovu nagradu za svoj album reinterpretacija pjesama Joni Mitchell pored "Back to Black" Amy Winehouse i "Graduation" Kanyea Westa, dva ostvarenja koja su svako na svoj način obilježila estetiku druge polovice nultih. Upravo je West ove godine prvi put nakon 14 godina nominiran u ovoj kategoriji, za gotovo dvosatnu i vječno formom i sadržajem mutirajući "Donda", koji trenutno obitava na Spotifyju i drugim streaming servisima u svom trećem izdanju. Ostali nominirani su "Sour" Olivije Rodrigo, "Happier Than Ever" Billie Eilish, "Evermore" prošlogodišnje dobitnice Taylor Swift, "Planet Her" Doje Cat, "Montenero" Lil Nas X-a, "Back of My Mind" H.E.R.-a, "Justice" Justina Biebera, "We Are" Johna Baptistea, te "Love For Sale" Tonyja Benetta i Lady Gage. Slijedeći dosadašnju nasumičnost, teško je išta prognozirati, ali ne bih se začudio da nagradu osvaje Benett i Gaga za svoj album obrada Colea Portera. Što može više vrištati "2022." više od toga?
Kategorija najboljeg novog izvođača mi je draža od ovih "velikih", uglavnom zato što me krajnje zbuni svojom klasifikacijom "novog". Reperica Sweetie tako još nema debitantski album, dok su indie miljenica The Japanese Breakfast i Glass Animals, autori ogromnog "sleeper" hita "Heatwaves" trenutno na svojim trećim albumima. "Novo" je dakle vrlo fleksibilan pojam za žiri Grammyja, kao uostalom i sve ostalo. U ovoj kategoriji svakako je najveće iznenađenje nominacija za hvaljenu pakistansku kantautoricu Arooj Aftab.
Nekoliko opservacija o apsurdu cjelokupne situacije za kraj. Dobri su i meni Black Pumas, ali nominacije tri godine zaredom za različita izdanja istih pjesama pokazuje krajnji nedostatak imaginacije žirija. The Weeknd, koji se unatoč bojkotu zbog prošlogodišnjeg ignoriranja našao nominiran čak tri puta kroz suradnje s drugim izvođačima, vjerojatno gušta u ovom posipanju pepelom. Kategorija rock albuma godine pak zaslužuje posebnu nagradu za irelevantnost. Live album Black Pumas se bori s jednim pokojnikom (Chris Cornell), veteranskim bendom (Foo Fighters) i dva penzionera (AC/DC i Paul McCartney). Očigledno je za žiri Grammyja rock ne samo mrtav, nego i dezintegriran, realno, objavom ovih nominacija mogu biti zadovoljni samo članovi Porinovog žirija, čije odluke odjednom djeluju manje suludo.
Nagrade Grammy bile bi sasvim irelevantne i nitko ne bi za njih mario da nemaju naslijeđenu težinu najveće glazbene nagrade i garantirani prijenos uživo. S druge strane, upravo je ta nasumičnost njihova definirajuća i zapravo daleko najzabavnija osobina. Grammyji su zapravo idealna nagrada za kladioničare i igrače pub kvizova. Prvima mogu donijeti zaradu kroz neki sretni nasumični pogodak, a drugima mogu predstavljati dugogodišnji izvor trivije iz kategorije "ma nema šanse". Ostalima ostaje ili slegnuti ramenima ili prigrliti apsurd.