Search

No Sleep 'til Hammersmith: 40 godina urlanja "sviraj Motorhead"

U svemiru rijetko postoji pravda, no ako je išta pravedno onda je to da je koncertni album ujedno i najuspješniji album u diskografiji benda kao što je Motorhead.


Volim li Motorhead? Da, svakako. Vjerojatno ne postoji osoba na svijetu koja ne voli Motorhead. Bolje rečeno, vjerojatno ne postoji osoba na svijetu koja ne voli zamisao Motorheada. Četrdeset godina, tisuće koncerata, zvuk koji prepoznaš od prvog tona. Definicija rock ‘n’ rolla.

Kad je osnovao Motorhead, Lemmy Kilmister je imao trideset godina, nekoliko bendova i stotine koncerata iza sebe. Čak i tako relativno mlad zvučao je kao da ima 300 godina, baš kako je zvučao i 2015. kad je umro u sedamdesetoj godini života. Svjesno je sebe oblikovao kao figuru veću od života, a svoj zaštitni znak, Rickenbackerov bass, po vlastitom je priznanju izabrao jer "izgleda dobro". Imidž je jako malo mijenjao tijekom 40 godina postojanja benda.


Motorhead su brend koliko i bend. No, to ne znači da nemaju pjesme. Itekako ih imaju. Kad su dobre, onda su klasici koje svi znaju, kad su loše, onda ih se tolerira jer uz nekoliko iznimaka, najčešće sasvim dovoljno nalikuju klasicima koje svi znaju. Što točno odvaja jedne od drugih, to ne može objasniti ni muzikolog, glazbeni kritičar ili čak zagriženi fan. Jednostavno, neke valjaju, a neke ne. Jebiga, ne ispadne ni svaki pomfrit isto, koliko god se trudiš.



Motorhead spada u onu rijetku skupinu perpetuum mobile bendova, koji kad su se i mijenjali, ostavljali su dojam nepromjenjivosti. Članstvo u njoj se može proširivati ovisno o ukusu i okolnostima, ali recimo da u nju definitivno ulaze Ramones, Misfits, AC/DC, Slayer ili ZZ Top, da imenujem samo neke. Zahvaljujući tome što su našli specifični, prepoznatljivi zvuk, to će im se rijetko istaknuti kao mana. Njihova energija jednostavno nadoknađuje predvidljivost struktura i aranžmanska ponavljanja. Takve bendove nitko neće zamijeniti za Dream Theater.


Slušajući nedavno izdano prošireno izdanje "No Sleep 'til Hammersmith" povodom četrdesete godišnjice izlaska, a u koje je uključeno još nekoliko koncerata te čuvene turneje "Short Sharp Pain in the Neck", zaključio sam da je ovaj album "Space Ritual", samo dvostruko bržeg tempa i očišćen od SF ludila i bizarnih zvukovnih izleta. Ako ste sad zastali i pitate se što je dovraga "Space Ritual", prestanite čitati i poslušajte jedan od najboljih živih albuma ikad snimljenih. Lemmy je prije Motorheada bio basist Hawkwind, jednog od najutjecajnijih britanskih psihodeličnih bendova sedamdesetih. Na prvi pogled, Hawkwind i Motorhead nemaju previše sličnosti. Oba benda imaju čvrstu ritam sekciju i sklonost soničnom prezasićenju, no estetski i tematski ne mogu biti različitiji. Ipak, Lemmy je pjesmu po kojoj je nazvao svoj najpoznatiji bend napisao baš dok je bio u Hawkwind, a koncertnu kondiciju je sasvim sigurno stekao kroz učestale i maratonske koncertne nastupe. Nakon što je 1975. izbačen iz benda zbog posjedovanja narkotika i uhićenja tijekom sjevernoameričke turneje (ako se pitate kako vas izbace iz psihodeličnog benda zbog posjedovanja narkotika, dobro pitanje - i mene zanima) Lemmy se okreće vlastitim projektima koji na kraju prerastaju u Motorhead.



Motorhead su sila, čak i kad ti se čini nakon sat i pol da slušaš jednu te istu pjesmu. Baš kao i Hawkwind, oni su više iskustvo nego bend. Ako je Lemmy imao jednu nevjerojatnu moć kao glazbenik, onda je to da nadiđe svoja stilska i instrumentalistička ograničenja čisto kroz snagu interakcije s publikom, a to nije nešto što se nauči, s tim se treba roditi. Zato će generacije nakon nas na koncertima urlati “sviraj Motorhead” jer je to zapravo sinonim za energiju. Uspjeti postići tako nešto vjerojatno je važnije i veće od svih ljestvica najboljih, najvažnijih pa na koncu i najprodavanijih albuma skupa.

248 views

Recent Posts

See All