Neke albume možete voljeti ili ne, ali teško im je oduzeti paradigmatski značaj. "Nevermind" je jedan od takvih albuma. Ostvarenje koje razgraničilo razdoblja, formiralo nove ukuse i obilježilo generacije. Jedno od osnovnih iskustava svakog fana gitarističke glazbe čiji se ukus formirao u drugom dijelu devedesetih je odnos prema ovom albumu.
"Nevermind" je ishodište svake priče o "prodaji", famoznom "selloutu", koju ste ikad čuli od previše uživljenog glazbenog fana, premda nisu bili prvi alternativni rock bend koji je potpisao za velikog izdavača. Njihov globalni uspjeh "opljačkao" je snobove, umanjio važnost njihovog tajnog znanja. Mrzitelji njegovog fenomena uvijek uspješno negiraju što je uspjeh ovog albuma, pa makar i nakratko, značio za underground rock. O bacanju svjetla na Sonic Youth ili Pixies ne treba posebno govoriti, njihova estetika usađena je u DNA ovih pjesama. Ni sam Cobain nije to krio. Uspjeh ovog albuma ocrtava se u činjenici da su potpuno autistični i hermetični bendovi i izvođači poput TAD, Melvins ili Daniela Johnstona dobili ugovore s velikim izdavačima samo zato što ih je Kurt Cobain ili volio ili bio prijatelj s njima.
"Nevermind" je pretvorio alternativni rock u "samo rock", pretvorio je klupsku glazbu u radijsku. Tijekom godina življenja s nasljeđem ovog albuma došao sam do zanimljivog zaključka; ljudi koji ne vole Nirvanu i "Nervermind" vrlo često ne vole ni The Beatlese. Najčešći argument te grupacije je kako se radi o "glazbi za curice". Mizoginija koja proizlazi iz takvih izjava zapravo odaje strah. Pop senzibilitet predstavlja nešto strano i loše, nešto što ugrožava "našu stvar", gitaru kao falusni simbol. Pop senzibilitet je uostalom nešto s čim se sam Cobain neprekidno hrvao cijelu karijeru, vozeći slalom između buke i melodije. Prije i poslije Nirvane bilo je bendova koji su radili istu stvar, možda i bolje od njih. "Nevermind" je taj tiho-glasno konflikt pretvorio u vrisak generacije, pasivno-agresivnu alergijsku reakciju generacije X. Otpor nečinjenjem. Trideset godina i tko zna koliko stotina slušanja kasnije, "Nevermind" je i dalje veličanstven album. Produkcija Butcha Viga stvorila je postulat po kojem se viskobudžetna gitaristička ostvarenja i dandanas rade - ne postoji previše. Uz svu priču o tome kako je "Nevermind" ubio eksces hair metala, njegov zvuk je jednako glasan, raskošan i studijski potpomognut kao onaj tih bendova. Pjesme su te koje su introspektivnije i skromnije.
Uvriježeno je mišljenje da "Nevermind" označava posljednji put kad je rock glazba bila istinski važna. Prepostavljam da je u širem narativu pop kulture to itekako točno, no ja ipak mislim da je to samo posljednji put kad je bila toliko vidljiva i sveprisutna. Bez obzira na svu važnost i uspjeh ovog albuma, teško je ne uočiti brojne paradokse koje ga okružuju. "Nevermind" je u pop zvijezdu pretvorio čovjeka koji je slavu istodobno želio i prezirao. Unatoč tome što je Cobain svojom masnom kosom i probušenim džemperima uništio imidž u šljokice i kožu uvaljanog rock boga sedamdesetih, i što je podupirao feminističke bendove i ciljeve prije nego je to bilo popularno, Nirvana je ovim albumom, baš kao i Pearl Jam s "Ten" utrla put brojnim post grunge bendovima koji su njihovu emocionalnu otvorenost i introspekciju pretvorili u parodiju. Facijalni grč na licima Scotta Stappa i Wesa Scantlina, prazne poglede Chada Kroegera i Aaraona Lewisa. Naravno da nije fer kriviti Veddera i Cobaina za ono što je došlo poslije. Macho tendencije dio su rock kulture, čak i onda kad nestanu na trenutak. I baš zato ne treba mrziti "Nevermind" jer je otvorio put za, primjerice, "Human Clay".
Stvorivši novi tematski i zvukovni jezik, ovaj album je otvorio brojna vrata. Inspirirao je stotine malih bendova, omogućio je underground bendovima da barem na trenutak budu "face", a nekima je i utabao put tajnog uspjeha. Također je stvorio posve novu publiku koja se nikad nije susrela s ovakvim, barem načelno abrazivnim tipom glazbe. "Nevermind" je jedan od rijetkih rock klasika koji prekoračio idetitetske granice. Njegova glazba možda jest utjecala na ono što se danas posprdno zove butt rockom, no njegov sentiment odzvanja izvan generacijskih, rasnih, rodnih i drugih granica možda i snažnije nego te 1991. U gotovo svakom smislu on je podsjetnik da sve dolazi s nekim "ali" - popularnost, progres, inovacija. Svaki korak naprijed neminovno nosi dva koraka unazad koja će biti napravljena nekad u budućnosti. No, Cobain je to znao. Poslušajte samo "Smells Like Teen Spirit" jednu od naljepših himni besmislu ikad napravljenih.
I'm worse at what I do best/ And for this gift I feel blessed.
コメント