Podjednako majstor jednostavnih, efektnih kompozicijskih elemenata i složenih produkcijskih zahvata, Reznor ostaje jedan od najprepoznatljivijih glazbenih autora svoje generacije.
Bad Witch (Null Corporation, 2018.)
Deveti studijski album Nine Inch Nailsa prvotno je trebao biti EP koji zatvara trilogiju započetu abrazivnim "Not the Actual Events" iz 2016., a nastavljenu pristupačnijim synthpopičnim "Add Violence" iz 2017. Potaknut kompliciranim pravilima streaming servisa, Trent Reznor je zaključio da mu se "Bad Witch" ipak više isplati reklamirati i kategorizirati kao album, premda je tek nekoliko minuta duži od svojih nominalno kratkometražnih prethodnika. Možda baš zahvaljujući tom pragmatizmu, a možda zbog vrlo dinamične, nepredvidljive prirode predstavljene glazbe "Bad Witch" je svojevrsni kuriozitet u opusu benda.
Premda je u pitanju najkraći album u diskografiji prepunoj epski strukturiranih ostvarenja poput "Downward Spiral", "The Fragile" ili "Year Zero", "Bad Witch" izmjenom brzih pop pjesama i atmosferičnih, elegantno izduženih balada i instrumentala djeluje daleko ambicioznije nego što to sugerira njegovih šest pjesama smještenih u mršavih pola sata.
Slično kao i Nick Cave i Warren Ellis, Trent Reznor i njegov glavni suradnik Atticus Ross su iskustva iz svoje sve uspješnije karijere filmskih kompozitora prenijeli u svoj glavni projekt pa pjesme poput "Play the Goddamned Part", "I’m Not From This World", a pogotovo završna "Over and Out" svojim slojevitim teksturama odudaraju od uskih okvira alternativnog ili industrial rocka u koje se bend često smješta. Upotreba saksofona na nekoliko pjesama gura pak album prema nekadašnjem Reznorovom suradniku i nepobitnom uzoru Davidu Bowieju, čijim prepoznatljivim vokalnim manirizmima i odaje počast usred spomenute "Over and Out".
Bez obzira na namjerno isticanje utjecaja, kao i na približavanje plesnoj nervozi jednih LCD Soundsystem u "God Break Down the Door", "Bad Witch" je i dalje rezultat izrazito specifične autorske energije. Podjednako majstor jednostavnih, efektnih kompozicijskih elemenata i složenih produkcijskih zahvata, Reznor ostaje jedan od najprepoznatljivijih glazbenih autora svoje generacije. Ovom trilogijom kraćih ostvarenja ne samo da je obnovio svoj osebujni kreativni potencijal, već je i potvrdio da je sposoban isporučiti snažne izjave bez obzira na format.