Novi album Marisse Nadler lišen je filmične sveameričke imaginacije i smješten u intimističko ozračje southern gothica prepunog osjećaja gubitka i izolacije.
For My Crimes (Sacred Bones/Bella Union, 2018.)
Marissa Nadler svoj osmi album otvara apsolutnim udarcem.
I've done terrible things
Cold and careless lies
You can watch behind the glass as I
Pass through serpentine
Please don't remember me
Please don't remember me
Please don't remember me for my crimes.
Stihovi idu preko njoj svojstvene spartanske gitarske podloge, a autoričin se goth folk vokal obavija oko riječi emocijom žaljenja koja nadilazi jednostavnu metaforu osuđenika na smrt iz pjesme i poprima puno šire značenje: kajanje za svim najapstraktnije shvaćenim pogrešnim postupcima.
"I Can't Listen To Gene Clark Anymore" izravnije objašnjava taj oblik tuge, a country utjecaj dodatno zakucava dojam srcobolje i emotivne praznine. Iz pjesme u pjesmu, Nadler ispituje prazninu koja nastaje nakon nagomilavanja osjećaja. Izuzevši završnu "Said Goodbye To That Car", koja svojom tematskom preokupacijom podsjeća na sudar poetika Lane Del Rey i Brucea Springsteena, "For My Crimes" je lišen te filmične sveameričke imaginacije i smješten u intimističko ozračje southern gothica prepunog osjećaja gubitka i izolacije.
Kod ovako ogoljene, stilski precizno definirane glazbe teško je naći nešto što strši. U tom smislu novi album Marisse Nadler nije posebno različit od prethodnika, no neke od ovih pjesama rezoniraju snažnije i zagonetnije od ranijih. Upravo je to ta neuhvatljiva ljepota ovako varljivo simplificiranog oblika folk glazbe. Jednostavno je i jasno, ali isto tako univerzalno, višeznačno i zapravo teško opisivo.