Problem s ovim albumom, kao i s kasnijim dijelom opusa Musea, jest podijeljenost između potrebe da budu pretjerani, a da opet zadovolje masovni ukus.
Simulation Theory (Warner, 2018.)
Osmi album britanskih simfo pop rock tvrdoglavaca Muse čak i za njihove na kič odavno testirane standarde donosi rijetko viđenu stilsku musaku. Premda nije sramotan poput, recimo, Coldplayevih nedavnih EDM pokušaja, "Simulation Theory" ispod površine coverom i spotovima najavljene retro synth estetike krije uglavnom mješavinu klasičnih i vrlo komercijalnih pop rock utjecaja te naslanjanja na trendovske produkcijske poteze.
Međutim, nema tog Shellbacka, Timbalanda ili Mikea Elizonda, nema tog hitmejkerskog producenta koji može posve ukrotiti nepredvidljivi, vrlo često i posve bizarni falseto Matta Bellamyja. Bellamy bi htio biti i Jeff Buckley i David Bowie i Freddie Mercury i George Michael u jednom, a takva vokalna sveprisutnost i stilska širina zahtjeva i ogromnu prisutnost u ušima slušatelja.
Album je podijeljen između radiofoničnih pokušaja modernog popa poput "Something Human", "Get Up and Fight" ili "Thought Contagion" i začudnih stilskih mješavina poput "Propaganda" i "Break It to Me" koje zvuče kao da Prince svira s Rage Against the Machine. Zajednička im je dominacija Bellamyjevog falseta postavljenog u središnje mjesto miksa iako je na ranijim albumima poput "Orgin of Symmetry" i "Absolution" najimpresivnije funkcionirao kad se za prevlast borio s ostatkom instrumentalizacije, stvarajući dojam svjesno melodramatične glazbe veće od života.
Tu negdje dolazimo do problema i ovog albuma i kasnijeg djela opusa Musea – sve je pretjerano kao i uvijek, ali se opet osjeti ta potreba za prilagodbom masovnom ukusu. Kod ovakvog tipa benda kojem su hiperaktivnost i ekscentričnost najveći aduti, to jednostavno ne funkcionira.