Umjesto željenog dojma eksperimentiranja i stilskog širenja, Mumford & Sons predstavljaju monotono i iznimno kalkulirano ostvarenje.
Delta (Island, 2018.)
Četvrti album stadionskog folk benda Mumford & Sons zvuči kao da je nastao unutar digitalne crkve. Bend i producent Paul Epworth uporno se trude dobiti veliki uzvišeni i prostrani zvuk, no umjesto toga redovno završavaju u hladnim digitalnim teksturama. Umjesto željenog dojma eksperimentiranja i stilskog širenja, "Delta" predstavlja monotono i iznimno kalkulirano ostvarenje. Upliv elektronskih instrumenata, efekata i manipulacija doprinio je da bend zvuči samo još predvidljivije. Ako su prije bili iritantni zbog simplificiranog pristupa folku koji je ovaj žilavi žanr sveo na zborno pjevanje oko logorske vatre, sad su još iritantniji jer se hvataju modernih pop idioma i minimalističkih beatova u želji da budu inovativni i aktualni.
Rezultat njihovog "avanturizma" su istodobno pretenciozne i predvidljive skladbe poput "Rose of Sharon" ili "Darkness Visible" u kojima se zvukovnica posuđena iz tropical housea ili alternativnog RnB-ja susreće s prenapuhanim orkestracijama i spoken word dijelovima Miltonovog "Izgubljenog raja". Posebno je zanimljivo da, unatoč načelnoj eklektičnosti, cijela priča zvuči jednolično i generički. Dio krivnje tu otpada i na korektni, ali zapravo bezizražajni vokal Marcusa Mumforda pa unatoč silnom trudu nikad ne zvuči dovoljno angažirano da uvjeri slušatelja u "epsku" tematiku punu ljubavi, gubitka, boli.
Usprkos promjeni zvuka, Mumford & Sons ovim ostaju jedan od najbezličnijih, najpraznijih i najbesmislenijih pop proizvoda 21. stoljeća, ali nimalo ne sumnjam da će i "Delta" naći svoje mjesto kao surogat velike emocionalne pjesmarice. Paket je ionako važniji od sadržaja.
Comments