Search

Molchat Doma: (soc)forma bez sadržaja

Molchat Doma nisu ni dobar ni zanimljiv bend. Njihov suhi, jednolični zvuk ne uspijeva unijeti nikakvu novost u odavno formirani stil, a posebno me smeta nevjerojatna lijenost u produkcijskom smislu. Jasno mi je da bi taj pristup trebao sugerirati pretpostavljenu autentičnost projekta, ali u mojim ušima cijela stvar baš zbog toga poprima obrise loših post punk karaoka.


Monument (Sacred Bones, 2020.)


Bjeloruski post punk/synth pop trio Molchat Doma postali su između svog drugog albuma "Etazahi" iz 2018. i upravo izašlog trećeg "Monument" svojevrsna internet senzacija. Trenutno imaju preko dva milijuna mjesečnih slušatelja na Spotifyju, što ih stavlja daleko ispred cijenjenih imena njihove nove izdavačke Sacred Bones. Perjanice kultne njujorške etikete poput Zole Jesus, Jenny Hval ili Uniform odreda bilježe desetak ili čak dvadeset puta manje slušanja. Pjesma "Sudno" s "Etazahija" postala je Tik-Tok meme, a virtualni uspjeh prelio se u stvarni svijet. Sam album je doživio da vinilno izdanje ide u sedmu nakladu, a bend je prije lockdowna nastupio u londonskoj Scali pred oko tisuću ljudi. Sve skupa čini se kao ogroman, iznenađujući uspjeh za underground bend iz Bjelorusije koji uz to pjesme izvodi isključivo na materinjem jeziku.


Ovaj fenomen zanimljiv je na nekoliko razina. Glazbeno gledano, Molchat Doma nisu ni dobar ni zanimljiv bend. Njihov suhi, jednolični zvuk ne uspijeva unijeti nikakvu novost ni energiju u odavno formirani stil, a posebno me smeta nevjerojatna lijenost u produkcijskom smislu budući da synthevi i ritam mašine ne idu puno dalje od tvorničkih postavki očigledno jeftine stare opreme. Jasno mi je da bi taj pristup trebao sugerirati pretpostavljenu autentičnost projekta, ali u mojim ušima cijela stvar baš zbog toga poprima obrise loših post punk karaoka.


Tu dolazimo do pravog razloga njihove popularnosti. Molchat Doma su bend koji je YouTube algoritam pomazio. Isplivali su preko česte upotrebe na "Doomer" playlistama, a njihova estetika se savršeno uklapa u osnovnu “vibru” cijele ideje. U doomer memeu izražena je politički i ideološki naizgled neutralna tjeskoba solidnog dijela pripadnika milenijalaca i generacije Z. No negativni osjećaji uzrokovani činjenicom da su (globalno gledano) pripadnici tih generacija u jedinstvenom položaju manje ekonomske moći od svojih roditelja dovedeni su u toj rastućoj internetskoj supkulturi do apsurdno apatičnog i karikaturalnog stava "sve je sjebano, unaprijed namješteno i trud se ne isplati". K'o za vraga, prateći soundtrack sastavljen je od nekih od najpoznatijih i najutjecajnijih "melankoličnih" bendova posljednjih četrdesetak godina neoliberalizma - The Smiths, The Cure, Radiohead, Slowdive, ali su s vremenom isplivale i specijalizirane doomer playliste poput "Russian doomer" koje su gurnule i Molchat Doma u prvi plan. Bitnu ulogu igra i upotreba jezika koji u zapadnjačkim ušima sigurno zvuči egzotično i autentično te funkcionira kao označitelj prostora i razdoblja koje postoji "negdje drugdje".


Treba istaknuti kako se u intervjuima Molchat Doma deklariraju kao apolitični, što je donekle razumljivo budući da članovi benda još uvijek žive pod Lukašenkovim režimom. Ono što mi je daleko problematičnije i kod samog benda, ali i kod šire sagledane doomerske kulture, kao i tzv. sovietwavea u koji bend također pripada, jest što namjerna, što nenamjerna glamurizacija, ali i relativizacija i banalizacija sovjetskog sistema. Iako se Molchat Dolma deklariraju apolitičnima, na naslovnice albuma stavljaju primjere socijalističke gradnje iz Slovačke ili Sjeverne Koreje. Jasno mi je da se radi o impresivnim modernističkim građevinama, ali se pokušajem odvajanja od konteksta njihovog nastanka upada u desnu zamku o "zlu komunizma". Svodeći ostavštinu sovjetskog socijalizma (u koji će manje upućeni zapadnjaci, baš kao i bivša predsjednica, potrpati i Jugoslaviju) na puku estetsku razinu, sovietwave paradoksalno ne uzdiže tekovine socijalizma nego ga svodi na razinu zanimljive manjinske kulture čime se automatski iskazuje i jasni imperijalistički impuls. Možda je to na kraju i pošteno. Zašto bi Slaveni u cijelom tom pretvaranju kulturnog identiteta u zabavni park prošli išta bolje od Indijanaca, Indijaca, Afrikanaca ili bilo koga drugoga koga je u zadnjih pedesetak godina pogladio ironični zapadni kulturni interes?


Koliko god je ovaj kontekst bitan za razumijevanje zanimanja za Molchat Doma, ostaje činjenica da je "Monument" izrazito slab album, tek nešto bolji od grozno monotonog prethodnika. Bez cijelog ovog popratnog sadržaja, bend bi tavorio po zakutcima Bandcampa i YouTubea, no imali su sreće da su ih otkrili retrowave fetišisti. Sve to zapravo nije nostalgija, nego svjesno ili nesvjesno ruganje, ogoljavanje pop kulture prijašnjih razdoblja na puke estetske značajke oslobođene društvenog, političkog, tehnološkog i, najvažnije, emotivnog konteksta. Kako bi rekli sami Molchat Doma, "nije smiješno".

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle