Nije problem sazrijevanje jer svi, pa tako i nekadašnji pankeri, imaju na nj pravo. Pravi problem ovog albuma je što Kekin ne zvuči zrelije, nego jednostavno - starije.
Kuća bez krova (Menart, 2018.)
Drugi samostalni album Mile Kekina orijentiran je na nostalgiju i intimističke preokupacije, tematski odabir koji gotovo da je pravilo kad se radi o frontmanu popularnog benda koji radi projekt za svoju dušu. Kekin ovdje zvuči iskreno i zainteresirano pa time opravdava brojne tekstualne klišeje i pažljivo generirani osjećaj naftalina očigledno namijenjen generaciji koja je prolazila kroz adolescenciju krajem osamdesetih.
S druge strane, zvuk "Kuće bez krova" sazdan gotovo isključivo od naslanjanja na springstinovski hartland rock teško će zaintrigirati onaj dio fanovske baze Hladnog Piva koji na koncertima urla "sviraj Džinovski" pa će se, što se takvih tiče, ovaj album uklopiti uz novije radove matičnog benda kao "mekan" ili "dosadan".
Nije problem sazrijevanje jer svi, pa tako i nekadašnji pankeri, imaju na nj pravo. Pravi problem ovog albuma je što na pjesmama poput "Beton" ili "Reno 4" Kekin ne zvuči zrelije nego na stvarima poput "Buba Švabe" ili "Ne volim te", nego jednostavno - starije. Ozbiljnije, dramatičnije pjesme poput naslovne, "Atlas", "Konj" ili završnog dueta s Bajagom "Atlantida" obojene su pak ili posve autobiografskim detaljima ili generalnom generacijskom nostalgijom kakva će Kekinu još jednom priskrbiti etiketu jugonostalgičara, premda se čovjek ovdje jasno deklarira kao apatrid.
Kad se sve zbroji, "Kuća bez krova" nije loš album. Pjesme su funkcionalne, Denykenova produkcija organska i iznimno primjerena atmosferi i tematici, ali uglavnom prolazi u istom, retrospektivnom tonu. U rijetkim trenucima koji odskaču, poput tematiziranja iseljavanja u pjesmi "Atlas", stvar se svodi na poznate teze o tuđini i bijegu onih koji se osjećaju drugačijima kojoj ne pomaže ni gogobordelovska glazbena pratnja. U tom smislu album ne nudi puno više od općih mjesta i generacijske nostalgije. No isto tako se čini da je taj prikaz osobnog i tek ovlaš društvenog stanja posljednjih tridesetak godina i jedini autorov cilj, a on je ispunjen.