Search

Neočekivani trijumf Svetallice

Čudo je zapravo da ovoliki broj izvedbi istih pjesama funkcionira ovako dobro u toliko različitih stilova od punka i post punka preko countrya do popa i RnB-ja. Mora biti da se Lars smije negdje iza svojih činela.


Razni izvođači - Blacklist (Blackend Recordings, 2021.)


Najčešći pridjev koji se pripisuje ovom mamutskom tribute albumu na kojem čak 53 izvođača obrađuju pjesme s Metallicinong "Blacka" je - neujednačen. No, zar sami broj nevjerojatno raznolikih izvođača sam po sebi ne garantira da će rezultat biti kvalitativno i stilski neujednačen? Pravo je pitanje koja je svrha tribute albuma kao formata. Većinski se radi o dokazivanju važnosti, utjecaja i veličine benda kojeg se obrađuje. U tom smislu, "Blacklist" je apsolutni trijumf. Poanta originalnog albuma objavljenog prije trideset godina bila je uspostaviti Metallicu kao silu izvan domene žanra po kojem nosi ime. Zadatak je kao što znamo itekako ispunjen, jer "Black" je jedan od najprodavanijih albuma svih vremena unutar bilo kojeg žanra.


Da je ovakav eklektični koncept posvete primijenjen na "The Master of Puppets" ili "Justice… For All" rezultat bi vjerojatno bio znatno slabiji. No, "Black" je ionako album na kojem se Metallica "prodala", odlučivši se (umjesto na još jednu kolekciju thrash metal epova) koncentrirati na neke od najradiofoničnijih hard rock pjesama devedesetih. Ovaj album danas rijetko tko smatra njihovim najboljim ostvarenjem, no njegov trag u modernom metalu je neizbrisiv. Produkcija, strukture i melodičnost pjesama proširile su i stilski i komercijalni doseg nekadašnjeg undergrounda, a u narednim desetljećima bendovi stilski i generacijski različiti kao što su Paradise Lost i Parkway Drive imali su svoje pokušaje ovakvog albuma.


Metallica je zato mogla okupiti niz metal i hard rock bendova raznih generacija i time demonstrirati svoj utjecaj. No, to ovoj četvorki koju često optužuju za okoštalost isti oni koji zažmire za svaki ovakav ekscentrični potez jednostavno nije dovoljno. Metal bendovi su ovdje u debeloj manjini. Krajnji cilj je bio pokazati kako ove pjesme funkcioniraju ne samo izvan žanrovskih okvira, nego u gotovo svim žanrovskim okvirima.


Pjesme su zapravo najzanimljivije onda kad su najudaljenije od svojih originalnih verzija. Kamasi Washington tako "My Friend of Misery" pretvara u jazz fusion koji s originalom dijeli samo energetski naboj. Phoebe Bridgers, Miley Cyrus i Chris Stapleton uspijevaju dozlaboga izlizanu "Nothing Else Matters" pretvoriti u vrlo različita, ali izrazito osobna i emotivno razorna čitanja. Flatbush Zombies su pak "Unforgiven" transformirali u efektnu posvetu kako originalu tako i hip hopu devedesetih. SebastiAn je pretvorio "Don’t Thread on Me" u electro house razarač, a vjerojatno najbolja obrada je ona Rine Sawayame koja "Enter Sandman" tretira kao hyperpop/metal hibrid boji od ičega na njenom nedavnom hvaljenom debiju.


Nije sve sjajno pa su tako izvedbe "Enter Sandman" Maca DeMarca i Weezer tek malo iznad parodijske razine, a "Nothing Else Matters" nekad fenomenalnih My Morning Jacket zvuči kao usiljeno kafansko pjevanje u tri ujutro. Čudo je zapravo da ovoliki broj izvedbi istih pjesama funkcionira ovako dobro u toliko različitih stilova od punka i post punka preko countrya do popa i RnB-ja. Mora biti da se Lars smije negdje iza svojih činela.

224 views

Recent Posts

See All