Search

Tihi genij Marka Hollisa

Ako do sada niste, otkrijte njegovu glazbenu ostavštinu, jer vas čeka jedan od najposebnijih glazbenih opusa koje ste ikad čuli.


Kad se pišu tekstovi povodom smrti poznatog glazbenika, obično se radi o osobama koje su desetljećima neprekidno bile u žiži javnosti i glazbene industrije. Kod Marka Hollisa to nije slučaj. On je posljednji album izdao prije više od dvadeset godina, a za vrijeme najveće aktivnosti s matičnim bendom Talk Talk izdao je pet albuma u deset godina. To ne znači da Hollis, koji je preminuo 25. veljače u 64. godini života, nije ostavio trag. Uz Scotta Walkera i eventualno Davida Sylviana, Hollis je najeklatantniji primjer glazbenika koji je rani nagovještaj pop slave zamijenio ezoteričnim i osebujnim glazbenim eksperimentiranjem koje se pokazalo proročanskim u nadolazećim godinama.


Prva dva albuma Talk Talk bila su tipični produkt ranih osamdesetih, lagano kičasti synth pop koji je iznjedrio vrlo efektne hitove poput "It’s My Life" i "Such a Shame". Treći album "The Colour of Spring" donio je pomak prema organski orijentiranom art popu, premda su istovremeno zadržani i naglašeni synth elementi. U njegovim prostranim aranžmanima do izražaja je do kraja došao Hollisov ekspresivni i melankolični vokal, zapravo neobična sinteza povišenog novoromantičarskog patosa i britanskog folk nasljeđa. Nakon velikog komercijalnog i kritičkog uspjeha "The Colour of Spring" upravo je taj folk element došao do izražaja na sljedećem albumu "Spirit of Eden", za koji im je izdavač EMI praktički dao odriješene ruke očekujući još jedan sigurni hit. Bend je otišao korak dalje i napravio zaokret prema emotivno sugestivnom, glazbeno ambicioznom jazz folk rocku koji nije imao veze s ranijim synth uspješnicama pa ni himničkim nabojem hitova s prethodnika poput “Life's What You Make It”.


"Spirit of Eden" i njegov podjednako briljantni nasljednik "Laughing Stock" spadaju među najbolje albume ikad snimljene. Ova izvanvremenska remek djela na rijedak način spajaju instrumentalnu i kompozicijsku vještinu s emocionalnom uvjerljivošću koja ne ostavlja prostor za ravnodušnost. Oba ostvarenja su toliko savršeno i cjelovito realizirana da u najboljem smislu utjelovljuju riječ "album". Svaki melodijski i ritmički element pažljivo je osmišljen i gotovo da predstavlja ulogu u nekom zamišljenom zvukovnom filmu. Ljepota Hollisova vokala ovdje je u punom naponu jer mu glazba, lišena potrebe za velikim i jasnim strukturama refren- strofa-refren, ostavlja prostor da svaku riječ naglasi kao mali zasebni tekst koji se potom uklapa u nešto veće. Dinamika ovih albuma jednostavno vuče na opetovano i pažljivo slušanje. Bend si u ovim dugačkim pjesmama daje prostora za poigravanje s tenzijama, pažljivo ih gradeći pa potom otpuštajući, a ponekad ih i namjerno ostavljajući nedorečnima, čime samo pojačava dojam iznimne životnosti ove glazbe.

Nimalo čudno, oba ova albuma su komercijalno podbacila, ali su ostavila trajni trag na generacije post rock i ambient glazbenika, kao i kantautore koje žele promišljati prostornost glazbe drugačije i bogatije od standarda.


Hollisov istoimeni album iz 1998., prvi i jedini njegov solo album, predstavlja pak nastavak priče s tri posljednja albuma Talk Talk, ali ispričane još umanjenijim i intimnijim glazbenim sredstvima. Ako do sada niste, otkrijte njegovu glazbenu ostavštinu, jer vas čeka jedan od najposebnijih glazbenih opusa koje ste ikad čuli. Duboko osoban, a opet tako predivno i univerzalno human.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle