"Patience" Mannequin Pussy rijedak je primjer suvremenog popkulturnog proizvoda koji naglašava trodimenzionalnu ljudskost. U društvenom trenutku kasnog kapitalizma, izbjegavanje simbolizma i sloganstva ujedno je najveća vrlina ovog ostvarenja.
Patience (Epitaph, 2019.)
Treći album filadelfijskog punk rock/power pop benda Mannequin Pussy gradi svoj učinak na nekoliko suprotstavljenih elemenata. Vokal Marise Dabice oscilira između agitacijskog hardcore krika i himnički usmjerenog power pop cleana. Glazba pak reflektira sličnu tenziju neprekidno izmjenjujući punk rock baraže i barske rock balade. To je uokvireno prostranom i uobičajeno pouzdanom produkcijom emo veterana Willa Yelpa, čiji stil s lakoćom spaja abrazivno i atmosferično.
Sve to već je viđeno u suvremenoj školi himničnog punka, bilo da se radi o Fucked Up, Japandroids, White Lung, Bully ili desecima drugih bendova. Ono što izdvaja "Patience" nije njegov zvuk nego pristup i sadržaj. Tekstovi i izvedba Marise Dabice imaju nešto od pristupa feminizmu "šta te boli kurac što sam sjebana" ranih Hole, izbjegavajući emancipatorske riot girrrl klišeje (a znamo u kakvoj krajnosti oni mogu završiti) u korist "slice of life" realizma. Dabice pripovijeda nimalo apologetskim pristupom, u kojem ostavlja mjesta za svoje i tuđe greške. Ovo su barske pjesme iz suvremene ženske perspektive:
I've been going out almost every night
I've been drinking everything I can get my hands on
I pretend I have fun
And do you remember the nights I called you up?
I was so fucked up, I forgot we were broken up
I still love you, you stupid fuck
Koliko je god važno da se prostor otvorio za velike, nadahnjujuće feminističke narative, toliko su bitne i ovakve male stvari koje liberalni feminizam često ne vidi ili preskače. Drugim riječima, ne mogu sve žene (ili itko, zapravo) biti Beyonce ili Wonder Woman; zapravo je sasvim dovoljno da budu obične i pune mana, baš kao i njihovi muški parnjaci. I naravno, posve ravnopravne da rade greške i sranja, a ne da ih se zbog tog razapinje išta više ili manje nego bilo kog drugog.
U tom smislu, "Patience" je rijedak primjer suvremenog popkulturnog proizvoda koji naglašava trodimenzionalnu ljudskost. U društvenom trenutku kasnog kapitalizma tek naizgled postavljenog između patrijarhalnog kvazičistunstva Jordana Petersona i njegove sljedbe te opsesivnog, često pročišćavanju svega kroz puko pojačavanje reprezentacije sklonog liberalnog feminizma, izbjegavanje simbolizma i sloganstva ujedno je najveća vrlina ovog ostvarenja.