Čak i kad je bio na kreativnom dnu, Bowie je bio interesantan autor sposoban spojiti brojne utjecaje i interese s vlastitim senzibilitetom.
Loving the Alien (1983–1988) (Parlophone, 2018.)
Četvrti u nizu retrospektivnih box setova koji su započeli s izlaženjem 2015. pokriva komercijalno najuspješnije, ali kritički vjerojatno najslabije prihvaćeno razdoblje Bowiejeve karijere. Lako je to uočiti po tome što je gotovo svaki njegov album nakon osamdesetih barem jednim dijelom dočekivan kao povratak u formu. Nakon artističkog vrha zabilježenog na sjajnoj prošloj kolekciji "A New Career in a New Town (1977–1982)", koja je okupila proslavljenu berlinsku trilogiju i "Scary Monsters (And Super Creeps)", njegov možda posljednji album univerzalno prihvaćen kao remek-djelo, ovdje nužno mora uslijediti hladan tuš. No, pristupamo li ovim box setovima kao spoju podsjetnika na najbolje trenutke i prilike za pronalaženje zaboravljenih ili zanemarenih favorita, onda je "Loving the Alien" jednako esencijalan kao i svi prije njega.
Kolekciju otvara "Let's Dance", komercijalno najuspješniji Bowiejev album i onaj koji mu je odredio artističku putanju za ostatak desetljeća. Pogled unatrag daje dojam da se Bowie, kao i mnoge zvijezde šezdesetih i sedamdesetih, probudio u japijevskim, post new wave osamdesetima s ogromnim kulturnim kapitalom koji se pravom kombinacijom zvukova mogao pretvorit u čisti novac. U produkcijskom i suradničkom dijelu Bowie mijenja ekscentrike i vizionare poput Briana Ena i Roberta Frippa profesionalnim pragmatičarom Nileom Rogersom iz Chica. On albumu daje zarazni post disco osjećaj i mehanički funkcionalan zvuk big band funk soul robota. Unatoč tome, ubojitu efikasnost pjesama poput naslovne, "Modern Love" ili "Cat People (Putting Out Fire)" nemoguće je ignorirati. Uspjeh ovog kalkuliranog poteza bio je toliki da ga je Bowie odlučio ponoviti godinu dana kasnije na vjerojatno najlošijem albumu karijere "Tonight", pokušaju preslikavanja prethodnika izvedenog s otprilike upola energije i entuzijazma. Ipak, čak i takav album sadrži zanimljivu pjesmu poput "Loving The Alien", još jednu u nizu osebujnih Bowiejevih vanzemaljskih preokupacija.
Osim mnoštva pjesama sa soundtrackova, od kojih su neke poput "This Is Not America" i "Absolute Beginners" Bowiejevi najveći hitovi, produžene plesne verzije i čak dva koncertna albuma, "Loving the Alien" sadrži i nanovo snimljenu verziju albuma "Never Let Me Down" iz 1987. Zamišljen kao povratak rocku i podloga za ambicioznu koncertnu turneju "Glass Spider", originalni album donekle je upropašten previše plastičnom produkcijom tipičnom za to razdoblje, no sadržavao je neke od Bowieju osobno najdražih pjesama poput "Time Will Crawl".
Bowie i producent Mario J. McNulty su 2008. remiksali pjesmu za kompilaciju "iSelect" čime je posijano sjeme za ovaj remake album. Slijedeći autorovu dugogodišnju želju da se album ponovno snimi, McNulty je novu verziju izvukao kombinacijom originalnih snimki i novih dionica dugogodišnjih Bowiejevih suradnika poput Reevesa Gabrelsa, Sterlinga Campbella ili Tima Lefebvrea uz dodatak jazz gitarista Davida Torna, kompozitora Nica Muhlyja i Laurie Anderson kao vokalne gošće na jednoj pjesmi. Krajnji rezultat ne krije neko nepravedno zapostavljeno remek-djelo, ali nova verzija jasnije naglašava Bowiejeva kasnija naslanjanja na vlastiti klasični period iz prve polovice sedamdesetih koja će doći u središte pozornosti na albumima poput "Hours", "Heathen" ili "The Next Day". Većina ovih pjesama dopunjena gudačkim i puhačkim aranžmanima i lišena pristupa "stavimo 300 slojeva sintesajzera preko svega" otkriva nevjerojatno elegantne aspekte Bowiejevog autorstva koji su s lakoćom prelazili granice art rocka, soula, funka i rocka.
Čak i kad je bio na kreativnom dnu, Bowie je bio interesantan autor sposoban spojiti brojne utjecaje i interese s vlastitim senzibilitetom. Cijeli niz ovih box setova potvrđuje o kakvom se pop fenomenu radilo. Totalitet ogromnog opusa stvara dojam neukrotive karizme i talenta, čak i ako je rezultat tek potrošni proizvod.