Sinergija instrumenata i izvođača rezultirala je ostvarenjem u kojem i pjesme i izvođači pomalo gube individualni identitet i utapaju se u kolektivnom procesu na veliku korist atmosfere i cjelovitosti ostvarenja
Selo na okuke (Riverboat records, 2017.)
"Selo na okuke", treći album grupe Kries, nastavlja izričaj započet na obećavajućoj folk rock fuziji devet godina starog prethodnika "Kocijani" te još uspješnije spaja rock elemente, tradicionalna glazbala i osebujni vokal Mojmira Novakovića. Album ne posjeduje snažnu emocionalnu jezgru koja je krasila prvijenac "Ivo i Mara", ali na određen način predstavlja puni krug Novakovićeve neobične glazbene putanje.
Njegov prvi bend Legen utro je put spajanju tradicionalnog nasljeđa i modernijih zvukova na ovom području, a prije uspješnih eksperimenata s elektronskom zvukovnicom po kojima su ostali najpoznatiji bio je izrazito naslonjen na nasljeđe post punka i psihodelije. Upravo takve zvukove "Selo na okuke" spaja s tradicionalnim pjesmama i vokalnim tehnikama. Kries ovdje uspijevaju u onom što bi makar teoretski trebao biti cilj svakog world music albuma – uspostavljanju nevidljive spone između različitih glazbenih praksi i epoha. "Selo na okuke" povezuje zvuk tradicionalnih glazbala poput lijerice ili dipli sa žustrim post punk gitarama i ritmovima koji podjednako vuku iz motoričkog kraut rocka i narodnog nasljeđa.
Naslovna pjesma dobar je primjer estetike cijelog albuma – uvodni gitarski rif polako prerasta u pulsiranje ostatka instrumenata da bi potom sve nestalo u neobičnom vokalnom umetku i potom se iznenada vratilo nazad nošeno jednakom energijom. U konciznom 3-4 minutnom formatu bend uspijeva stvoriti hipnotičku atmosferu oslonjenu na cikličku prirodu instrumentarija. Ta sinergija instrumenata i izvođača rezultirala je ostvarenjem u kojem i pjesme i izvođači pomalo gube individualni identitet i utapaju se u kolektivnom procesu na veliku korist atmosfere i cjelovitosti ostvarenja.