Domaći kratkići ovaj put uključuju sve od mango popa preko istarskog bluesa do glazbe za nepostojeće filmove.
Willow Avenue - Come What May (LAA, 2021.)
Trojac Willow Avenue čine Jack de Shaw (Jakša Perković), Ante Perković i Mary May (Marija Butirić), a materijal za album počeli su stvarali u vrijeme prvog lockdowna. Premda je nastao u kućnoj produkciji, "Come What May" ambiciozan je album minimalističke instrumentalizacije, snolikog vokala, ali i dinamičnih, ponekad i nepredvidljivih struktura pjesama koje se ne libe izaći iz konvencionalnog pop formata. Čuje se to primjerice u sedmominutnoj "The Cure", koje pola otpada na brižno orkestrirani krešendo. Kombinirajući utjecaje jazza, baroknog popa, countryja i dream popa, trio je stvorio album koji može stajati u svjetskom vrhu americane. Nadam se da to nije samo jednokratni izlet, jer ovaj projekt ima jako puno potencijala i u postpandemijskom svijetu.
marisol - Žene mape (LAA, 2021.)
Pametnom promocijom kroz dva singla, elektro pop dvojac marisol predstavio je svoj prvijenac "Žene mape". Nevoljko prognoziram glazbene trendove, ali mi se čini da će ovo biti jedan od uspješnijih ovogodišnjih debija. Nazvavši svoju glazbu mango popom, marisol gađaju i uspijevaju pogoditi nevidljivi spoj između (u nedostatku boljeg opisa) hipsterskog indie popa i radiofoničnih momenata. Tropski utjecaji, brižno usklađeni ton električne i akustične gitare, more synthova koji istovremeno uspijevaju zvučati moderno i retro te izražajni ženski vokal garancija su da bi se ovaj projekt mogao uhvatiti u raznim, što digitalnim, što radijskim, što živim prostorima. Ispod pomalo varljivo ugodnih melodija i ritmova krije se i melankolična crta donoseći marisol dodatni bonus pandemijskog eskapizma koji istodobno djeluje namjeran i posve slučajan.
Edi East Trance Blues - “35’61“ iz 2020. Caminada (Spona, 2020.)
Na prvijencu "Sumpor" iz 2018. nije baš bilo jasno gdje završavaju Gustafi, a počinje Edi East Trance Blues. S ovim neobično nazvanim albumom identitetska razlika između ta dva benda postaje puno vidljivijom. Edi Maružin mi je oduvijek bio zanimljiviji kad je njegovao ekscentrične, a ne populističke impulse. Gustafi su bili super bend za festivale, no zbog te forme veselog pučkog benda su uvijek zakopavali zanimljiviji materijal na atmosferom neujednačenim albumima. Edi East Trance Blues ovdje pak ne pokazuje te manučaovske tendencije za masovno skakanje; potpuno uranja u osobni modernistički blues u isto vrijeme izrazito razigran i poletan, ali i sasvim jasno duboko osoban i rađen za svoj gušt.
Plastic Knives - We Used To Do It (live) (samizdat, 2021.)
Zagrebački electro rock dvojac Plastic Knives objavio je novi album u vrlo neobičnom formatu. Album je u biti snimka live streama iz zagrebačkog kluba Močvara, a radi se u cijelosti o novom materijalu. Hibrid je to dostojan ovih čudnih vremena, a album je sam po sebi demonstracija vještine multiinstrumentalista Damjana Vujaklije i bubnjara Nikole Babića. Njihova visokooktanska mješavina utjecaja zvuči kao da Daft Punk i Queens Of The Stone Age rade glazbu za nekakav nepostojeći akcijski spektakl iz devedesetih. Sve skupa je iznimno šareno, zabavno i energično, a svi duhovito uklopljeni glazbeni klišeji su, pretpostavljam, itekako namjerni.
Povraccio di Colteo -
Lijepo se imaj/Odjavna špica (samizdat, 2021.)
Treće izdanje projekta Povraccio di Colteo multinstrumentalista Lea Beslaća u nešto više od godine dana donosi dvije pjesme koje se, kako navodi popratnom tekstu na Bandcampu, ne uklapaju u njegov sljedeći album.
"Lijepo se imaj" je nevjerojatna kombinacija domaće šlageristike i natruha himničkog gotha Sisters of Mercy, a "Odjavna Špica" zvuči točno kao odjavna špica giallo trilera iz osamdesetih. Ovim kratkim, ali pomaknutim izdanjem Povraccio di Colteo izrasta u jedan od zanimljivijih autsajderskih projekata kod nas u novije vrijeme.