U ovom izdanju domaćih kratkića prolazim kroz razne forme underground glazbe od spoken worda, preko noise rocka i ekstremnog metala do ambienta. Za svakog ponešto.
Tina Čatlaić & Zagušljivi dim - Plava Lily (samizdat, 2020.)
Spoken word nije česta forma kod nas i time je ovaj zajednički album mlade pjesnikinje Tine Čatalić i čakovečkog benda Zagušljivi dim zanimljiviji. Čatalić ima sjajnu dikciju i njen glas se kristalno jasno probija kroz miks; jedina potencijalna zamjerka je što možda na trenutke boja glasa previše podsjeća na Remi iz Elementala. Bend pak njene pjesme uokviruje u izrazito dojmljivu i atmosferičnu glazbu koja crpi iz americane, post rocka, narodnog nasljeđa i još koječega. Zbog njihove nadahnute pratnje i organskog srastanja s glasom "Plava Lily" ne djeluje ukočeno i pravocrtno, što je uvijek opasnost kod ovakvih ostvarenja, pa se možemo nadati se da im ovo nije posljednja suradnja. Treba napomenuti da miks, produkciju i master albuma potpisuje Saša Rajković Zarkoff, koji se i izvan svog matičnog elektronskog elementa pokazuje kao sjajan producent.
Povraccio di Colteo - Samodopadni prilozi za utopiju Vol. 1: Povraccio di Colteo (samizdat, 2020.)
Iza imena Povraccio di Colteo krije se zagrebački multiinstrumentalist Leo Beslać čije je ime gotovo nemoguće ne pronaći na svakom novijem ostvarenju budući da svira sve od basa do analognih sintesajzera i puhačkih instrumenata. Ovaj album je zapravo solo odjeljak njegovog bendovskog projekta Krv u stolici koji je debi objavio u siječnju 2020., dok se ovaj album pojavio tijekom prvog lockdowna. Krv u stolici je iznimno dugačka zbirka poluimproviziranih jamova koja se vjerojatno svjesno obraća fanovima luđe strane prog rocka s kraja šezdesetih. "Samodopadni prilozi za utopiju" su pak relativno kratka zbirka ambient soft popa očigledno rađenog za vlastiti gušt i kao autorefleksija novonastale situacije. Premda su vokalne skladbe sasvim u redu, vrhunac albuma za mene predstavljaju dvije "meditacije o praznom stanu" koje uokviruju album, raskošne synth vježbe kakvih se ne bi postidio ni Vangelis iz sedamdesetih.
Nokti - Cockschmerzen (HauRuck!, 2021.)
Iza imena Nokti krije se dvije trećine članova post metal benda Hesperian Death Horse. Dok su taj bend obilježile dugačke kompozicije i konceptualni albumi, Nokti na nastupnom mini albumu nude koncizni, fragmentirani noise rock. Kroz šest pjesama i 14 minuta našlo se mjesta i za neurotični vokal, saksofon koji urla preko svega i nepravilnu ritmiku koja čini srce ovih pjesama. Ono što izdiže album iznad prosjeka noise rocka je prostorna, gotovo space rock produkcija, koja cijeloj priči daje nadrealni osjećaj.
varboska x tonota - punk nije mrtav sessions (samizdat, 2021.)
Kolaboracijski EP dvoje mladih producenata donosi tri fragmenta očigledno dužih improvizacija u kojima se isprepliću droneovi, odjeci dub techna, glitcha, pronađenog zvuka i natruhe gitarskog ambienta na tragu legendarnog proto rock benda Labradford. Sve skupa je jako zanimljivo i obećavajuće, no možda bi još bolje funkcioniralo u nekom dužem formatu unutar kojega bi brojne, ovdje tek naznačene ideje mogle bolje prodisati.
E.N.D. - A Grave Deceit (Geenger Records, 2020.)
Zadarski E.N.D. jedan su od najdugovječnijih metal bendova u Hrvatskoj i tijekom godina su prošli stilske promjene od hardcorea do grindcoreom inficiranog death metala. "A Grave Deceit", njihov prvi materijal nakon petogodišnje diskografske pauze, mogao bi se opisati kao "Meshuggah susreće Sick of it All". Zvuk je izrazito ritmičan, agresivan i direktan, a eventualna monotonija zbog relativno sličnih struktura pjesama izbjegnuta je pametnim ograničenjem na EP format.
Comentarios