Standardno eklektična runda regionalnih kratkića donosi sisački surf, niški garažni rock, prištinski alternativni R&B, zagrebački lo-fi folk i pregled slovenske koncertne scene.
SYTË - Divine Computer (Samizdat, 2020.)
Prvijenac prištinskog alt R&B benda bi se po samom zvuku dao usporediti nekim britanskim pop proizvodom tipa London Grammar ili Jorja Smith. Pjevačica Nita Kaja ima vrlo ugodan, senzualan vokal koji odlično paše ovim digitalno-jazzy pjesmama, a posebna pohvala ide i za sjajnu produkciju bendova glavnog autora Drina Tashija koji sve uvija u rastezljivu, pažljivo osmišljenu zvučnu melasu. Glavni problem je pak što su strukture pjesama previše slične da bi ijedna iskočila kao favorit pa ta činjenica zasad ipak smješta SYTË u kategoriju ugodnog pozadinskog slušanja. To samo po sebi nije loše, no čini mi se da ovaj bend u sebi ima i istinski hit potencijal koji bi mogao doći do izražaja u nešto direktnijim aranžmanima. Svakako vrlo ugodno iznenađenje
L.H.D. - Blue Umbrella/Green Voodoo (Red Drum, 2020.)
Još jedan dvostruki singl trija nastalog iz neprežaljenih The Bambi Molesters sjajna je kratka kolekcija instrumentalnog rocka. Očekivano, obje kompozicije (a poglavito "Green Voodoo") posjeduju naglašene surf motive, no temelj pjesama je snažna glazbena kemija između instrumentalista zbog koje aranžmani zvuče kao glazbeni dijalozi ili, bolje rečeno, isječci iz zamišljenog film noira. Nakon četiri ovako dobra singla preostaje samo pričekati album.
Matilda - Era Krizantema/Brijem je to to.../Mušulice EP ( Samizdat, 2020.)
Nepretenciozna kolekcija kućnih snimaka Mate Ponjevića iz benda Fire in Cairo pod imenom Matilda nudi nekoliko argumenata "za" i "protiv" prakse "manceovskog" folka na našim prostorima. Jasno je da su neke od pjesma s ovih ostvarenja zamišljene kao nepretenciozne zezancije i načelno nemam ništa protiv te prakse. No pjesme poput "Ručkić" ili "Nema vremena", koliko god bile šarmatne, skreću pažnju na one puno ambicioznije poput "Godovi" ili "Iz dana u dan". Ako ako uzmemo ovo kao ono što i jest, kolekciju kućnih skica, dobijemo simpatičnih pola sata tijekom kojih se možemo i nasmijati i zamisliti, a to je i više nego dovoljno.
Various Artists - Klubski Maraton 2020 (ZARŠ, 2020.)
Radio Študent već dvadeset godina izdaje "uživo u studiju" kompilaciju "Klubski Maraton" koja pokriva (uvjetno rečeno) alternativne bendove koji tijekom te godine sviraju u slovenskim klubovima. Ovogodišnje izdanje okupilo je šest vrlo različitih bendova. LELEE su obećavajući indie rock trio o kojem sam već pisao u ovoj rubrici, a koji se ovdje predstavio s dvije izvrsne nove pjesme. Tu je i jako ugodan folk rock dua 3:rma te meni osobno ne prezanimljivi "otkačeni" funk rock bend Kavasutra. Trap trio Klinci mi pak zvuče kao da bi mogli kroz taj gusti autotune tretman repati na bilo kojem jeziku jednako kao i na slovenskom, a gosti iz Italije Billy Clubs sviraju solidni, no ne i previše zanimljiv noise rock. Titulu najzanimljivijeg benda kompilacije je pak pripala projektu Spiral Mind iza kojeg stoji multiinstrumentalist Manuel Brajnik. Ne samo da njegove dvije skladbe zauzimaju najviše mjesta na albumu (traju po šest i sedam minuta), nego se radi i o poprilično nepredvidljivom spoju starinske psihodelije i elektronike za čiji bi konačan dojam ipak trebalo pričekati album. U svakom slučaju "Klubski Maraton 2020" uspijeva prikazati žanrovski vrlo šarenu slovensku klupsku scenu i bilo bi lijepo da se ova tradicije nastavi i nakon ove nekoncertne godine.
Prljave Sestre - Najgore tek dolazi (Pop Depresija, 2020.)
Lagao bih kad bih rekao da sam bio pretjerano zainteresiran kad sam vidio omot "Najgore tek dolazi" niškog trija Prljave Sestre na Bandcampu Pop Depresije. U moru šarenih, mahom zanimljivih naslovnica njegova "back to the roots" bendovska fotka mi je izgledala kao da govori "zdravo, mi jako volimo Partibrejkerse". Štos je u tome da, jednom kad se odlučiš pritisnuti play, skužiš da ta naslovnica istodobno laže i ne laže. Utjecaj garažnog rocka je potpuno neskriven i uz Partibrejkerse, mogli bismo navesti još i Majke iz srednje faze, The Black Crowes, Primal Scream kad ne lupaju po elektronici i još štošta kao svojevrsne referentne točke. No, sve to znači zanemariti činjenicu da ovaj bend jako dobro svira i da pušta pjesme da se hipnotički i organski razvijaju gotovo kao zaseban identitet. Ovo se posebice odnosi na impresivnu, gotovo desetominutnu završnicu "Kiša" nošenu vrlo lijepim pasažima gitarista Miloša Pavlovića i ustrajnom ritam sekcijom. Drugim riječima, ništa što nismo već čuli, ali izvedeno s očiglednim guštom i energijom.