Search

Kratkići: reference i autoreference

U povratničkom izdanju stranih kratkića kroz pet žanrovskih različitih ostvarenja bavim se izvođačima koji se na razne načine referiraju na svoju ili tuđu glazbenu ostavštinu.


Mr. Bungle - The Raging Wrath of the Easter Bunny Demo (Ipecac, 2020.)

Novi album kultnog kalifornijskog benda u biti je ponovno snimljen debitantski demo iz 1986. koji su lani svirali na povratničkoj turneji. Preostalom trojcu Mike Patton - Trevor Dunn - Trey Spruance pridružile su se dvije legende thrash metala - Scott Ian iz Anthrax i Dave Lombardo iz Slayer. Budući da se radi o materijalu koji su napisali kao tinejdžeri, sasvim je logično da on ne posjeduje eklekticizam albuma poput "Disco Volante" ili "California". Umjesto toga, radi se o jednom od najstrastvenijih school thrash metal albuma posljednjih godina. Poznavajući uključene, sljedeći album (ako ga bude) mogao bi biti kolekcija flamenco obrada ili surf rock death metal, no u i ovakvom relativnom uskom žanrovskom okviru Mr. Bungle pokazuju svoju jedinstvenu maničnu energiju koja ih je i učinila jednim od najutjecajnijih alternativnih metal bendova uopće.


The Goalie’s Anxiety at the Penalty Kick - Ways of Hearing (Count Your Lucky Stars, 2020.)

Počevši od zapetljanog imena benda posuđenog iz knjige Petera Handkea, odnosno filma Wima Wendersa, preko naslova albuma, pa do zvuka, prvijenac šesteročlanog emo benda iz Philadelphije podsjeća na zlatne dane midwest ema s prijelaza devedesetih na nulte. Nema ovdje ničega formalnog novog, ali lijepa vrlo "jesenska" paleta zvuka i nadahnuta međuigra podjednako prigušenih muških i ženskih vokala i više su nego dovoljna preporuka ljubiteljima žanra, posebice ranih ostvarenja Low, Modest Mouse ili American Football.


Beabadoobee - Fake It Flowers (Dirty Hit, 2020.)

Studijski debi britanske bedroom pop nade simpatičan je izlet u dane velikog, komercijalno potentnog alternativnog rocka. Premda će Beabadoobe kao svoje uzore navesti Eliotta Smitha, Kimyu Dawson ili Stephena Malkmusa čiji se utjecaj doista i osjetio na ranim EP-jevima, "Fake It Flowers" daleko je bliži estetici The Cranberries ili rane Alanis Morissette negoli ranjivom indie rocku navedenih. Glavni problem u cijeloj priči je što, slično kao i slučaju primjerice Soccer Mommy, sve zvuči vrlo uvjerljivo i primjereno razdoblju utjecaja, ali na kraju više ispada kao glazba svjesno napravljena za odjavne špice tv serija i Spotify playliste nego nešto istinski proživljeno.


Tallah - Matriphagy (Earache, 2020.)

Ono što Beabadoobe radi s radijskim alternativnim rockom iz devedesetih Tallah rade s nu metalom. Mladi četveročlani bend iz Pennsylvanije predvođen je bubnjarem Maxom Portnoyem (sinom Mikea Portnoya iz Dream Theater i Sons of Apollo) te pjevačem Justinom Bonitzom koji se istaknuo svojim YouTube kanalom na kojem pokazuje različite vokalne tehnike unutar metal žanrova. Već sudeći prema tome bilo mi je jasno da će njihov debitantski album biti neki složenac. Nu metal se već godinama vraća kroz razne hardcore i metalcore bendove do te mjere da se na taj trend povremeno referira kao na nu core, no Tallah odlaze korak dalje - vinilno scratchanje, scatanje, nisko štimane gitare, pa čak i naslovnica albuma koja se vizualno referira na onu s Kornovog debija. Kad se tome pridoda ambiciozni, ali i neukusni narativ iz perspektive pripovjedača koji je ubio svoju majku i Bonitzovo namjerno poigravanje androginim imidžem, dobijemo zapravo update provokacija ranih ostvarenja Korn i Slipknot. Članovi benda su bez sumnje vješti i posvećeni zvuku, no prvi problem je što kroz pedesetak minuta debija ne uspijevaju pokazati ništa osim relativno vješte sinteze utjecaja i instrumentalne i vokalne pirotehnike koja postaje prenaporna nakon tri pjesme. Svejedno me zanima gdje sve ovaj revival može otići, pogotovo kad uzmemo u obzir da paralelno s ovim trendom postoji i ogroman utjecaj nu metala na tzv. trap metal.


Bring Me The Horizon - Post Human: Survival Horror (RCA, 2020.)

Na novom EP -ju, prvom iz najavljene serije izdanja naslovljenih "Post Human", britanski metalcore eklektici također koketiraju s nu metalom. Nakon prošlogodišnjeg izleta u vode radijskog popa s "Amo" i bizarne elektroničke kolekcije otpadaka i remiksa "Music to Listen To…", ovaj EP se čini kao namjerni korak unatrag u ogromnim crossover ambicijama benda, no i dalje zadržava i ekleticizam i konceptualne tendencije. Naime, "Survival Horror" je, koliko znam, prvo ostvarenje nekog zapaženog benda koje se gotovo u cijelosti referira na aktualnu pandemiju covida-19. Možda je stoga i pomalo ironično što sve skupa zvuči kao Linkin Park s prva dva albuma, osvježeno aktualnim produkcijskim metodama pokupljenima iz hip hopa, RnB-ja, k-popa i soundtracka videoigara. A možda je jednostavno zvuk novomilenijskog bijesa napravio puni krug.

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle