Search

Kratkići: (ne)metal

U ovom izdanju kratkića bavim se albumima izvođača na ovaj ili onaj način povezanih s metalskim svijetom, ali ipak iskaču daleko izvan granica žanra.


Manslaughter 777 - World Vision Perfect Harmony (Thrill Jockey, 2021.)

Manslaughter 777 je projekt dva bubnjara, Leeja Buforda iz The Body i Zaca Jonesa iz Braveyoung, a njihov debi album složenac je valjda svega što ne mogu svirati u matičnim bendovima: duba, ambienta ili junglea. Zahvaljujući lo-fi produkciji koja je ujedno i najdirektnija poveznica sa zvukom The Body, "World Vision Perfect Harmony" najviše zvuči kao neko zaboravljeno i lagano raspadnuto kazetno izdanje Illbienta s kraja devesetih ostavljeno na milost i nemilost protoku vremena.


Loathe - The Things They Believe (Sharptone, 2021.)

Mladi britanski bend zasjao je lani s "I Let It In and It Took Everything", albumom često uspoređivanim s Deftones uz dodatak raznih pojmova kao što su djent, shoegaze ili post metal. U veljači su pak točno na godišnjicu izdavanja tog albuma Loathe izbacili "The Things They Believe". Album predstavlja potpuni stilski zaokret, komad neonskim svjetlima i digitalnim synthevima natopljenog bladerunnerovskog ambienta. Teško je vjerovati da je za bend ovo išta više od stilskog izleta dok se čeka kraj pandemije, ali baš lijepo zvuči, a posebna pohvala ide i za gostujući saksofon John Waugha iz The 1975.


Genghis Tron - Dream Weapon (Relapse, 2021.)

Povratnički album Genghis Tron dolazi nakon 13 godina pauze i promjena članstva pa je i stilska promjena vjerojatno bila neminovna. Mookie Singerman napustio je bend pa su klavijaturist Michael Sochynsky i gitarist Hamilton Jordan pojačani novim vokalistom Tonyjem Volskim iz The Armed i bubnjarem Nickom Yacyshynom iz Sumaca. Neki elementi ovog epskog križanca alternativnog rocka, space rocka i shoegazea mogli su se nazrijeti već na fenomenalnom "Board Up The House" iz 2008., no za razliku od tog ostvarenja ovaj album je potpuno lišen prijašnjih cybergrind elemenata. Umjesto manijakalne energije, ovdje nudi hipnotičke synth melodije, kraut ritmove i cijelo more efekata koje slušatelja uljujukaju u lažni osjećaj sigurnosti povremeno prekinut intenzivnim krešendom. Vrlo pristojan povratak.


The Armed - Ultrapop (Sergent House, 2021.)

Treći album misterioznog detroitskog art punk kolektiva dočekan je s primjetnim entuzijazmom glazbene kritike, ali i elaboriranom vizualim i narativnim konceptom koji će zasigurno polarizirati publiku. Prihvatimo li ili ne da se se radi o bendu bodybulidera, a ne side projektu iskusnih rock i metal muzičara što je puno vjerojatnije s obzirom na brojna gostovanja i ovdje i na prijašnjim albumima, "Ultrapop" i dalje ostaje zanimljivo ostvarenje. Njegov hiperaktivni, iscrpljujući maksimalistički zvuk, istodobno podsjeća na distorzirani shoegaze punk No Age, stadionski hardcore Fucked Up, ali i digitalno svežderstvo hyperpop izvođača poput 100 Gecs. Bilo kako bilo, album predstavlja i konceptualni i glazbeni dašak svježine u često predvidljivoj i stilski jasno određenoj sceni.


Emma Ruth Rundle/Thou - The Helm of Sorrow (Sacred Bones, 2021.)

"The Helm of Sorrow" je prateći EP hvaljenog prošlogodišnjeg albuma "May Our Chambers Be Full" i zapravo ne donosi nikakva velika iznenađenja jer se radi o materijalu s istih sessiona. No tri dodatne originalne pjesme još jednom potvrđuju nesvakidašnju glazbenu kemiju između Rundle i Thou. Eksplozivni cover "Hollywood" The Cranberriesa još jednom potvrđuje Thou kao majstore obrada pa bi i takav oblik daljnje suradnje bio i više nego dobro došao.