Izbor recentnih kantautorskih ostvarenja uključuje niz različitih pristupa unutar ove naizgled jednostavne pop glazbene forme.
Buck Meek - Two Saviors (Keeled Scales, 2021.)
Kao i samostalni radovi Adrianne Lenker, kolegice iz benda Big Thief, novi album gitarista i vokalista Bucka Meeka naginje u smjeru americane nešto više od matičnog benda kod kojeg je taj korijenski prizvuk samo jedan od sastojaka. Glavna stvar koja će vas odbiti ili pak zainteresirati jest Meekov meketavi vokal koji skupa s delikatnom organskom produkcijom predstavlja svojevrsni hommage američkoj folk tradiciji. No kao u slučaju Big Thief, ali i drugih hvaljenih indie izvođača posljednjih godina poput Phoebe Bridgers ili Alexa G-ja, nad svim pjesmama nadvija se sjena Elliotta Smitha čiji je prigušeni intimistički stil pisama pjesama ostavio očiglednog traga na novijim generacijama kantautora.
Guy Blakeslee - Postcards From the Edge (Entrance Records and Tapes, 2021.)
Nije uvijek najjasnija granica koja Guya Blakesleeja odvaja od samostalnog albuma i pseudonima Entrance i Entrance Band. Njegova glazba se uvijek nalazi na razmeđi ispovjednog kantautorskog stila, eksperimentalnog rocka i natruha stoner rocka, pa valjda sve ovisi o odabiru suradnika za određeni projekt. "Postcards from the Edge" zvuči šarmantno raštimano, a prvi dio albuma pripada trima gotovo potpuno konvencionalnim, ali jako simpatičnim indie rock pjesmama. No s "Giving Up The Ghost", pjesmom koja zvuči kao da je moog sintisajzer progutao izgubljeni demo Leonarda Cohena, sve odlazi u daleko čudnijem smjeru. Njega možda najbolje utjelovljuje završna psihodelična balada "Blue Butterfly". Ovaj album bi se mogao svidjeti ljubiteljima ranog Beiruta, budući da Blakeslee dijeli s Zachom Condonom sličan osjećaj za melodramatični naboj, ako već ne i eklektičnost i geografsku rasprostranjenost utjecaja.
Arlo Parks - Collapsed Into Sunbeams (Transgressive, 2021.)
Željno očekivani debi dvadesetogodišnje londonske kantautorice Arlo Parks odmah me podsjetio na prošlogodišnji zapaženi eponimi album Lianne La Havas. Obje autorice vješto žongliraju folk rock, soul i RnB utjecajima zapakiranima u usporenu, ali ritmički snažno naglašenu zvučnu masu koju bi nazvali downtempom ili trip hopom da se nalazimo na razmeđi devedesetih i nultih. "Collapsed Into Sunbeams" solidan je album, no strukturom i zvukom malo previše jednoličan za slušanje u komadu. Kad bi idući put Parks preuzela malo više estetskih rizika, možda bi i rezultat bio nešto upečatljiviji, no i ovako se radi o vrlo ugodnom slušanju.
The Weather Station - Ignorance (Fat Possum, 2021.)
Peti album kantautorice Tamare Lindemann otvara se fantastičnom "Rubber", pjesmom čija pažljivo orkestrirana noir atmosfera postavlja ljetvicu gotovo nedostižno visoko za ostatak albuma. Lindemann pjeva kao Kate Bush kojoj je netko zabranio ulazak u visoke registre, a glazba je savršeno prilagođena njenom prodornom stilu. U pitanju je sofisticirani, ali iznimno propulzivni art pop čiji promišljeni aranžmani neprekidno balansiraju između hipnotičnosti ritma i suzdržane melodioznosti ostatka zvučne slike. "Ignorance" je jako lijep album, čak i ako se magija uvoda ne uspijeva u jednakom omjeru preslikati na ostatak materijala.
Daniel Knox - Won't You Take Me with You (H.P. Johnson Presents, 2021.)
Glazba koju stvara Daniel Knox svake sekunde prijeti prijeći u parodiju. Činjenica da se to nikad ne dogodi svjedoči o autorovom talentu. Spajajući sugestivni croonerski bariton vokal, teatralni klavirski sarkazam Randyja Newmana i povremene ekscentrične glazbene izbore koji namjerno prkose toj osnovnoj klasicističkoj tendenciji, Knox kreira autorski svijet svjesno umjetan i gotovo dječje iskren u svojoj namjeri. Najveći problem kod ovakvih ostvarenja je da slušatelj mora prevladati vlastitu nesklonost učestaloj upotrebi glazbenih klišeja kako bi ušao u samo srce vrlo iskrenih pjesama. No to je valjda i poanta kantautorstva, da stvori zaseban svijet unutar prepoznatljive pop forme, nešto vrlo osobno od univerzalnog i poznatog. U tome Knox uspijeva.