Search

Kratkići: americana

Pet recentnih ostvarenja koje ugrubo možemo svrstati u ladicu americane, od melankolije i mraka Chrisa Eckmana i Amigo The Devil do osunčanog zvuka Parkera Millsapa.


Chris Eckman - Where the Spirit Rests (Glitterhouse, 2021.)

Peti samostalni album Chrisa Eckmana predstavljen je u promo materijalu kao pandemijska ploča, no njegova nokturalna minimalistička americana ima jasne poveznice s fenomenalnim albumima The Walkaboutsa iz kasnih devedesetih poput "Nighttown" ili "Trail of Stars". The Walkabouts su često u hrvatskom i europskom tisku bili predstavljeni kao "američki band koji Europljani obožavaju". Dva desetljeća kasnije, ta se sintagma s lakoćom može primijeniti i na većinu Eckmanovog samostalnog rada. "Where The Spirit Rests" počiva na dugim, otvorenim atmosferičnim pjesmama po kojima Eckmanov bariton klizi ispredajući priče pune nepreglednih prostranstava i slomljenih likova. No njegov senzibilitet je nesporno europski distanciran i to ne samo zato što Eckman već preko dva desetljeća živi u Ljubljani. U pandemijskom kontekstu se, naravno, njegov pripovjedački stil može shvatiti kao određeni bijeg od stvarnosti, no u tom smislu je cijeli Eckmanov opus neka vrsta bijega. Kad se sve to uzme u obzir, "Where The Spirit Rests" je djelo tvrdoglavo konzistetnog autora u kojem može uživati svaki ljubitelj mračnije, melankolične americane.


Amigo The Devil - Born Against (Liars Club, 2021.)

Dok se Chris Eckman drži širokih poteza, Danny Kiranos stvara glazbu punu gotovo komično prenagalašenih detalja. Njegov kabaretski southern gothic mogao bi se opisati sintagmom "Tom Waits susreće Orvillea Pecka". Baš poput Waitsa, on preferira narativne pjesme koje funkcioniraju kao kratke priče. Slično kao Peck, s kojim dijeli i nekadašnje hardcore korijene, ne libi se ući do grla u kabaretski prenaglašene emocije koje slušatelju signaliziraju da je autor svjestan da proizvodi fikciju. Zahvaljujući takvom estetskom izboru i obilnim količinama crnog humora, "Amigo The Devil" s lakoćom odrađuje pjesme iz perspektive ubojica, no još je je bolji kad taj narativni mehanizam sklopi s emotivnim nabojem lišenim afektacija kao u prekrasnoj završnoj "Letter From The Death Row".


Matt Sweeney & Bonnie Prince Billy - Superwolves (Drag City, 2021.)

Prošlo je više od 15 godina od prvog zajedničkog albuma "Superwolf" Bonnie Prince Billyja i Matta Sweenyja. Taj album je u međuvremenu zauzeo kultno mjesto u eklektičnoj i obilnoj diskografiji Willa Oldhama poznatijeg kao Bonnie Prince Billy, a Matt Sweeny je izgradio reputaciju jednog od najpouzdanijih session gitarista u folku, americani i indie rocku. "Superwolves" predstavlja dugoočekivani nastavak suradnje, a slušajući album sasvim je jasno da je nastao iz gušta, a ne iz potrebe. Afrička gitarska zvijezda Mdou Moctar gostuje na tri pjesme i skupa sa Sweenyjem plete gitarsku mrežu zbog koje je vrlo lako zaključiti da je ovo najrokerskiji album u Oldhamovoj diskografiji. Oldhamovi slobodni stihovi sjajno se naslanjaju na vrlo protočnu, organsku svirku. To ponekom slušatelju može zasmetati, jer "Superwolves" (za razliku od svog prethodnika) nije album čvrste strukture. S druge strane, sadrži fenomenalnu "Make Worry For Me", jednu od najupečatljivijih i najdirektnijih pjesama Oldhamove duge karijere.



Rhiannon Giddens with Francesco Turrisi - They’re Calling Me Home (Nonesuch, 2021.)

"There’s No Other", prethodni kolaboracijski album američke multiinstrumentalistice i vokalistice Rhiannon Giddens i talijanskog perkusionista Francesca Turrisia, bio mi je veliko iznenađenje zbog virtuoznog tretmana američke korijenske glazbe potpuno lišenog afektacije i performativnosti u kakvu često znaju upasti moderne interpretacije žanrova poput bluegrassa. Giddens i Turrisi proces ponavljaju i na novom albumu snimljenom tijekom samo šest dana u njihovom kućnom studiju u Irskoj. Bez obzira radi li se o tradicionalima ili originalnim kompozicijama, dominiraju dvije stvari - snažan kristalno čist vokal i zvučna slika koja u isto vrijeme uspijeva biti starinski prisna i moderno prisutna. Veliki dio zasluga za to pripada i Turrisiju čiji prodorni perkusivni stil čini pjesme gotovo opipljivima. Izvrstan album.


Parker Millsap - Be Here Instead (Thirty Tigers, 2021.)

Peti album kantautora Parkera Millsapa ujedno je i prva suradnja s veteranskim producentom Johnom Agnellom, poznatim po suradnji s Dinosaur Jr., Sonic Youth, The Hold Steady, Kurtom Vileom i mnogim drugima. No u kontekstu "Be Here Instead", najzanimljivija je usporedba s Vileom, s čijom estetikom ovaj album dijeli opušteni sunčani ugođaj i sklonost klasičnom kantautorskom zvuku sedamdesetih. Za razliku od Vilea, Millsap preferira koncizne strukture pjesama bez gitarskih heroizama pa pjesme poput "Dammit" imaju i određeni radijski potencijal. "Be Here Instead" simpatičan je mali album koji bi u nekom drugom razdoblju vjerojatno prošao puno zapaženije.