Search

Kratkići: rock

Još jedna runda rock kratkića s naglaskom na nešto veće i iskusnije izvođače. Četiri su izvođača, a pet albuma jer su Weezer odlučili da nam nije dovoljan samo jedan album konceptualnog power popa.


The Black Keys - Delta Kream (Nonesuch, 2021.)

Deseti album The Black Keys, svojevrsni povratak u formu nakon vrlo lošeg "Let’s Roll" iz 2019., donosi set nepretencioznih obrada tzv. hill country bluesa poglavito Juniora Kimbrougha i R.L Burnsidea. Riječ je o stilu bluesa utemeljenom u ponavljaju akorda, hipnotičkom grooveu i atmosferi koji ovaj dvojac i njegovi gosti očigledno jako dobro razumiju i izvode. Jedino što odudara je Auerbachov povremeni falseto koji predstavlja zanimljiv kontrapunkt hrapavosti originala no ne funkcionira do kraja u ovom soničnom kontekstu oslonjenom na ritam i jamming. Solidno.

Weezer - OK Human, Van Weezer (Atlantic, 2021.)

Sudeći po dva nova polusatna albuma, reklo bi se da je Weezeru ostalo samo oslanjanje na dosjetke. "OK Human" posveta je baroknom popu šezdesetih i snimljen je uz pomoć orkestra. Glazba je oslonjena na organsku instrumentalizaciju i analogni zvuk, i kao takva predstavlja određenu promjenu u odnosu na njihove recentne radove koji su znali zaglaviti u robotskim pokušajima radiofoničnog popa. No pravi problem su tekstovi Riversa Cuoma koji u pedesetoj godini zvuči ko da nije napredovao dana u emocionalnom razvoju od vremena "Blue albuma" i "Pinkertona".

Ako "OK Human" predstavlja makar estetski zanimljiv potez, "Van Weezer" je album koji je bend već barem nekoliko puta snimio - kombinacija pop punka i hard rocka s bezbrojnim referencama na sedamdesete ovdje još dodatno pojačana i citatima pjesama iz tog razdoblja. Nijedan od ovih albuma nije toliko loš koliko posve nepotreban. Ali kako reći Petru Panu da je vrijeme za penziju?


Iceage - Seek Shelter (Mexican Summer, 2021.)

Danski Iceage ne prestaju mijenjati zvuk iz albuma u album. Od abrazivnog post punka preko gotičke americane došli su do himničkog shoegaze i britpop zvuka iz devedesetih na tragu Spiritulized, Spaceman 3 (čiji je Pete Kember i producirao ovaj album), pa čak The Verve i Oasis. Album je totalni pastiš, no ne može se poreći da je bend jako dobar u ovom tipu polagano odmatajuće himničnosti. Drugim riječima, ako ste se više puta zatekli kako pjevate refren "Champagne Supernove" ničim izavani poslušajte ovaj album.


Manchester Orchestra - The Million Masks of God (Loma Vista, 2021.)

Šesti album indie rock benda iz Atlante veliko je himničko gitarsko ostvarenje koje kao da pripada nekom drugim vremenima u kojima je ovakva glazba imala mjesta u široj primjeni od upotreba u dramatičnoj završnici finala sezone neke serije. To je velika šteta, jer premda su ljubitelji gitarske glazbe ovaj spoj himničnosti i energije već imali prilike čuti u nekoj varijanti bilo da se radilo o My Morning Jacket, Arcade Fire, Band Of Horses ili pak Foxing, album ipak nudi bogatstvo dinamike, tekstura i emocija prisutnih u sugestivnom vokalu Andyja Hulla.

97 views

Recent Posts

See All