Budući da je glazbena produkcija nikad veća, odlučio sam se za ovu ekspresnu formu u kojoj ukratko prelazim recentna ostvarenja. Dojmovi su stoga brži i manje promišljeni od onih u standardnim recenzijama, ali dovoljno jasni da vas upute na slušanje ili odvrate od njega.
Chelsea Wolfe -Birth of Violence (Sergent House, 2019.)
Šesti album kantautorice Chelseae Wolfe otkriva prilično neugodnu karakteristiku njenog rada. Naime, kad nije naslonjena na šarmantnu lo-fi estetiku, kao na svom najboljem albumu "Apokalypsis" iz 2011. ili na pseudo metal estetiku dva prethodnika "Abyss" iz 2015. i "Hiss Spun" iz 2017., onda ostaje vrlo malo toga. Oslonjene samo na akustičnu gitaru i atmosferične efekte, pjesme zvuče mahom prazno i nezavršeno. Eterična vokalna izvedba bez jako zvukovnog kontrasta iza sebe ispada slabašno jer ni vokal ni konstrukcija pjesama nisu previše pamtljivi i lako zapadaju u generičku "dark folk" dosadu. Šteta!
Brittany Howard - Jamie (ATO, 2019.)
Pjevačica i glavna autorica hvaljenog roots rock benda Alabama Shakes na svom solo prvijencu debelo izlazi iz okvira retro rocka. "Jamie" je istovremeno koncizan i eklektičan album koji spaja čitav niz transžanrovskih utjecaja poput klasičnog rocka, funka, hip hopa i jazza. Sve je uokvireno sjajnim i iznimno emotivnim Howardičinim soul vokalom. Ovim ostvarenjem ona se definitivno potvrđuje kao jedan od najzanimljivijih glasova desetih. Dočekan s gotovo univerzalnim odobravanjem kritike, u pitanju je jako dobar album čija je jedina možebitna mana što ubacuje jako puno različitih elemenata u relativno skučen trominutni format. Time se istovremeno postiže efekt nepredvidljivosti i klaustrofobije jer ostaje dojam da bi neke od ovih pjesma, poput fascinantne uvodne "History Repeats", funkcionirale još bolje kao "produženi" jamovi, posebice kad se uzme u obzir da su u pratećem bendu istaknute figure suvremenog jazza poput klavijaturista Roberta Glaspera i bubnjara Natea Smitha.
!!! - Wallop (Warp, 2019.)
Osmi album velike koncertne dance punk atrakcije nultih !!! daleko je od slavnih dana albuma poput "Louden Up Now!" ili "Myth Takes", no bend predvođen neumornim vokalistom Nicom Offerom pokušava naći srednji put između nekadašnje sirove energije i inkorporiranja sofisticiranijih produkcijskih metoda pokupljenih mahom iz housea. Pjesme poput najavnih singlova "Off the Grid" i "UR Paranoid" refleksija su ranijih, mračnijih post 9/11/Giuliani dana, dok drugu, čisto hedonističku stranu predstavljaju diskoidne “My Fault" ili "Slow Motion". Izvrsna "50 Million" sa svojim tvrdoglavim ritmom i sarkastičnom vokalnom izvedbom najbolji je primjer pomirbe ta dva pristupa pa mi se čini da bend može opstati i bez da pretvori nekadašnju maničnu energiju u bezličnu klupsku atrakciju.
Bat For Lashes - Lost Girl (AWAL, 2019.)
Peti album Natashe Khan aka Bat For Lashes predstavlja zaokret od sofisticiranoog art popa po kojem je najpoznatija u smjeru čistog synth popa, što je potez koji indie izvođači srednjeg kalibra često izvode kad žele osvježiti zvuk. Nakon relativno bezličnog "The Bride" iz 2016. Khan ova promjena jako dobro leži. Pjesme poput "The Hunger" ili "Kids in the Dark" nisu samo pristojno izvedeni primjeri 80’s pastiša nego su zamišljene tako da njihove čiste, precizne, ali ne i hladne synth konstrukcije izvrsno pašu uvijek dojmljivom vokalu Bat For Lashes, koja ovdje pokazuje da između eteričnog, enigmatičnog vokalnog stila Kate Bush ili Elizabeth Fraser iz Cocteau Twins i neumoljive senzualnosti srednje Madonnine faze i nema neke pretjerane razlike.
Girl Band - The Talkies (Rough Trade, 2019.)
Malo sam razočaran činjenicom da se upravo objavljen drugi album irskih noise rockera Girl Band na internetu uporno uspoređuje s dublinskim sugrađanima Fountains D.C. i prošlogodišnjim hvaljenim povratničkim albumom Daughters "You Won't Get What You Want", ne zato što su u pitanju loši bendovi i loša ostvarenja, nego zato što "The Talkies" zvuči itekako samosvojno. Nakon, ovdje se radi o bendu koji je svojedobno obradio Blawanov techno hit "Why They Hide Their Bodies Under My Garage?" i utjecaj abrazivnijih formi elektronske glazbe itekako se osjeti na "The Talkies". Zanemarujući konvencionalnu strukturu strofa-refren-strofa, Girl Band grade zvučnu sliku kroz konvencionalnu postavu gitara-bas-bubanj-vokal, ali tako da uvijek ostave prostora za građenje tenzija kao u kakvom DJ mixu, a ne na rock albumu. Velika preporuka za ljubitelje bučnijeg rocka.
Comments